Kada djeca kažu da im je dosadno, roditelji često reaguju iritacijom, frustracijom ili osjećajem krivice. Uobičajene su rečenice poput: „Imaš toliko igračaka, kako ti može biti dosadno?“ ili „Dosadno ti je? Evo ti spisak kućnih poslova.“
Međutim, stručnjakinja za roditeljstvo upozorava da takve reakcije ne daju rezultate.
Lizi Asa, koja je deset godina radila s porodicama na podsticanju samostalne igre, objašnjava da stalno nuđenje rješenja stvara zavisnost, dok slanje djeteta da se samo snađe može djelovati kao odbacivanje, piše CNBC.
Istina je da roditelji ne mogu i ne bi trebalo da budu stalni izvor zabave. Pretjerano uključivanje vodi ka sagorijevanju, a djecu lišava prilike da razviju važne životne vještine. Zato Asa savjetuje da sljedeći put, kada dijete izjavi da mu je dosadno, upotrijebite jednu od pet fraza koje podstiču samostalnu igru.
-
„Imam par minuta. Reci mi malo više o tome.“
Prvo se zapitajte da li ste se tog dana zaista povezali s djetetom. Ne kroz usputne radnje poput kuvanja ručka ili podsjećanja na obaveze, nego kroz pravi kontakt, makar i dvije minute. Često izjave poput „dosadno mi je“ zapravo znače: „Trebaš mi“ ili „Ne znam šta bih bez tvog usmjeravanja.“ Kratko povezivanje može biti dovoljno da se dijete ponovo osjeti sigurno i spremno za samostalnu igru.
-
„Pitam se da li tvom tijelu treba nešto prije svega.“
Dosada je ponekad samo maska za osnovnu potrebu – glad, umor, potrebu za kretanjem ili emocionalnu regulaciju. Možda je djetetu pao šećer, dugo je bilo u kući ili je iscrpljeno, ali to ne zna da izrazi. Prije podsticanja na igru, provjerite te osnovne potrebe. Tek kada su zadovoljene, dijete će se lakše zaokupiti nečim, prenosi Index.hr.
-
„Valjda ne želiš da ti ja biram šta ćeš raditi? Mogu, ali onda će to biti neki kućni posao.“
Ova zaigrana rečenica mijenja dinamiku – dijete sada odbija vas, a ne obrnuto. Tako uklanjate osjećaj odbacivanja i podstičete njegovu autonomiju. Poruka je jasna – dijete zapravo već zna šta želi da radi, samo to treba da osvijesti.
-
„Razmislimo: želiš li ponoviti nešto poznato ili isprobati nešto novo?“
Umjesto da mu nudite ideje, dajete mu okvir za razmišljanje. Time dijete podstičete na procjenu sopstvenog raspoloženja i želja. Vremenom će samo razviti unutrašnji dijalog: „Dosadno mi je… želim li nešto poznato ili novo? Možda ću opet graditi tvrđavu, ali ovaj put dodati i tunel.“
-
„Razumijem, teško je kada ne znaš šta dalje. Možda ti treba malo vremena da smisliš.“
Kada ste sigurni da su potrebe za povezanošću i osnovne fizičke potrebe zadovoljene, priznajte djetetu da je dosada neprijatan osjećaj. Možete dodati: „Biću ovdje i slagati veš, pa me zovi ako me trebaš.“
Na taj način dijete ne ostavljate samo s osjećajem frustracije – dajete mu prostor da kroz njega prođe i nauči da dosada nije problem koji treba hitno „riješiti“, već prilika da samo otkrije šta želi da radi.
