Ana Kotur-Erkić, pravnica, aktivistica za ljudska prava i novinarka, gošća Oslobođene, govorila je o svom odrastanju s dijagnozom cerebralne paralize i iskustvima koja su je oblikovala.
Rođena je prije vremena, u sedmom mjesecu trudnoće, što je ostavilo trajne posljedice na njeno zdravlje. Prisjetila se kako su medicinski uslovi krajem osamdesetih bili znatno lošiji nego danas, što je dodatno uticalo na njen razvoj. Njena majka je po rođenju dobila poruku da je mala, ali žilava, što je postalo obilježje Aninog života. Godinama kasnije, ista riječ “žilava” pratila je i iskustvo gubitka njene prerano rođene kćerke.
Istakla je da se u njenom djetinjstvu dijagnoze često skrivale, pa je njena majka dugo tragala za odgovorima. Tek nakon upornosti, dobila je potvrdu da Ana ima cerebralnu paralizu.
Odrastanje s invaliditetom opisuje kao stalno prilagođavanje i prihvatanje vlastitih granica. Svijest o drugačijem hodu stekla je tek u osmom razredu, kada je prvi put vidjela sebe sa strane. Dotad je svoju različitost uglavnom prepoznavala samo kroz zvuk vlastitih koraka. Suočavanje sa vlastitim izgledom izazvalo je kod nje težak period depresije.
Govoreći o porodičnim okolnostima, ističe da su se njeni roditelji razveli kada je imala dvije i po godine.
– Moji su se razveli zbog ogromne količine nasilja koja je među njima vladala, kaže otvoreno. Prisjeća se da je njen otac bio fizički nasilan prema majci, ali dodaje da ni druga strana nije bila bez odgovornosti.
– Danas znam da ni moja majka nije psihološki ostajala dužna, kaže Kotur-Erkić i dodaje da smatra da su oboje bili nesnađeni i nekompatibilni, dodatno opterećeni različitim porijeklom i pogledima na život, što je posebno došlo do izražaja u trenutku kada su se suočili s odgojem djeteta s poteškoćama.
– Moja majka je imala mnogo više krahova, kaže, dok za oca ističe da nikada nije otvoreno govorio o njenoj dijagnozi. Ipak, povremeno bi je indirektno prepoznao.
– Znao bi mi reći: “Znaš, onaj dečko ima isto ono što i ti”, prisjeća se Kotur-Erkić.
Govoreći o ljubavi i partnerstvu, ističe da je put do stabilnog odnosa bio daleko od idealizirane slike “živjeli su sretno do kraja života”.
– Mi smo do tog stadija došli tek nakon što smo prošli jednu Golgotu, kaže, opisujući iskustvo koje naziva tipičnom balkanskom pričom, u kojoj je njen invaliditet često bio problematiziran, dok se partnerov nikada nije dovodio u pitanje. Ulaskom u brak, suočili su se s novim izazovima.
– Kad smo se našli u braku, morali smo ispočetka sve da učimo. I dan-danas učimo, dodaje.
Ipak, ključ njihove veze vidi u načinu na koji su zajedno prošli najteže trenutke.
– Odgovorno tvrdim da osoba sa kojom možeš proći najgori trenutak u životu zaslužuje milijardu i jednu šansu za grešku i za popravak te greške.
Posebno emotivno govori o gubitku njihove kćerke i iskustvu koje je zauvijek obilježilo njihov odnos. Prisjeća se trenutka kada je naslutila da nešto nije u redu.
– Ona je taj dan imala krize, on mi se nije javljao sat vremena i već sam bila u panici. Intuitivno sam znala da se nešto desilo, kaže.
Ubrzo su se njene sumnje potvrdile.
– Čujem korake i u tom trenutku ulazi moj muž s mojom jako dobrom prijateljicom. On ju je nazvao jer je rekao da ne može sam.
Upravo u tom činu vidi suštinu njihove povezanosti.
– Kad takve stvari podijeliš s nekim, kad neko izabere da nosi teret sat vremena duže nego ti – to jeste za čitav život.
Njihova priča, naglašava, nije bajka bez prepreka, već svjesni izbor da ostanu zajedno uprkos svemu.
– To nije ona priča živjeli su sretno do kraja života, nego živjeli sa svim usponima i padovima koje život nosi, ali su izabrali da žive skupa i obećali da će učiti jedno s drugim svaki dan nešto novo, kaže Kotur-Erkić.
