Dušo, molit ću se za tebe u Alfami.
Da tvoja duša pronađe put do sreće.
Bez pogrešnih odluka.
Bez loših reakcija.
S jasnijim granicama.
S više mira.
Jer duše se ne rađaju teške.
Rađaju se lake.
Nevine.
Pružene prema svijetu.
A onda dođe život.
I negdje usput,
neprimjetno,
ono što je bilo lagano
počne da tone.
Molit ću se u Alfami
da ti duša ne ostane teška.
Olovna. Tebi.
Jer olovo ne dolazi s neba.
Dolazi iz zemlje.
Iz rude.
Iz mraka.
Iz onoga što je dugo bilo zakopano.
Zato su olovne duše uvijek pomalo podzemne.
Hodaju među ljudima.
Smiju se.
Rade.
Ljube.
Pjevaju.
A u sebi nose rudnik.
I ne vidi to svako.
Olovne smo duše.
Opasne kad vole.
——–
Hodajući Alfamom, naučio sam šta je saudade.
Saudade, gospođo Morrison,
to je kada ti nedostaje neko koga više nema. Ili neko koga nikada nisi imao
onako kako si ga sanjao.
To je prisustvo odsutnog.
Tamo sam shvatio da su naše duše olovne jer liče na saudade život.
Jer smo se imali.
A nismo.
Olovne smo duše.
Opasne kad vole.
Alfama nije lijepa na lagan način.
Nije ona za razglednice.
Olovna je.
Teška.
Tiha.
Dušo,
molit ću se za tebe u Alfami.
U mojim molitvama
osjetit ću miris tvoje kože.
I neću tražiti da te zaboravim.
Samo ću tražiti
da te ne slomi
ono što je moje ostalo u tebi.
Olovne smo duše.
Opasne kad vole.
———
Olovne duše imaju nešto
što drugi teško razumiju.
Dostojanstvo pada.
One ne padaju teatralno.
Ne traže publiku.
Ne prave scenu.
One tonu tiho.
Za stolom.
U taksiju.
Na aerodromu.
U braku.
U tuđem zagrljaju.
U pjesmi koju čuju slučajno,
a pogodi ih tačno tamo
gdje su mislile da su već otvrdnule.
Zato ih treba oprezno voljeti.
Ne sažalijevati.
Ne popravljati.
Ne spašavati kao projekat.
Samo biti tu.
Olovna duša ne traži nekoga
ko će joj reći da nije teška.
Ona traži nekoga ko će reći:
teška si,
ali te mogu držati.
I možda je to ljubav.
Ne da nas olakša.
Nego da nas izdrži.
Olovne smo duše.
Opasne kad vole.
———
Olovne duše nisu prokletstvo.
One su dokaz
da je nešto u nama preživjelo pritisak.
Da nismo hladni
zato što ne znamo voljeti,
nego zato što smo predugo gorjeli.
I ako te neko bude pitao
od čega si načinjena,
nemoj reći od tuge.
Reci:
Od zemlje.
Od vatre.
Od onoga što je bilo zakopano.
Od saudade.
I ne pitaj gdje boli, gospođo Morrison.
Samo pusti da svira fado.
Pusti da noć padne niz Alfamu.
I pusti nas.
Jer takvi smo.
Olovne smo duše.
Opasne kad vole.
