Kada roditelji preuzimaju kontrolu i praktično sve obavljaju umjesto djece, djeca se ne nauče snalaziti sama, a to se odražava na njihovo samopouzdanje.
S nesigurnošću se nose tako što razvijaju navike koje ih prate i dok odrastaju. Prema mišljenju stručnjaka, roditelji rade mnoge stvari umjesto njih, zbog čega ona sazrijevaju znatno kasnije nego prethodne generacije.
Dodaju da je potrebna ravnoteža između pretjeranog nadzora i potpunog prepuštanja djece samima sebi. Ako ih roditelji ne nauče samostalnosti, djeca neće preko noći postati samostalna samo zato što su napunila 18 godina.
Kada roditelj sve obavlja umjesto djeteta, narušava njegovo povjerenje u vlastite sposobnosti. Ako insistira da i najjednostavnije zadatke uradi sam, djetetu šalje poruku da možda nije sposobno.
Djeca kroz igru uče upravljati emocijama, a uz prezaštitničke roditelje to postaje teško. Roditelji se trebaju igrati s djecom, ali ne bi trebali pokušavati kontrolisati igru, jer upravo kroz nju djeca uče kako se na zdrav način družiti s drugima.
Roditelji koji sve rade umjesto djece zapravo ih previše razmaze. Takva djeca se nikada ne suoče s poteškoćama i vremenom prestanu pokušavati. Čim im nešto postane zahtjevno ili neugodno, odustaju.
Djeca nisu urođeno uporna, bez obzira na to koliko uporno traže neku igračku ili video igricu. Svaku osobinu koju imaju stekli su.
“Djeca moraju naučiti ustrajati uprkos izazovima, ali odrasli ponekad uskoče i riješe probleme umjesto njih”, navode stručnjaci.
Ako odrasli uvijek rješavaju probleme umjesto djece, ona nikada neće naučiti biti ustrajna. U odrasloj dobi taj manjak upornosti znači da lako odustaju, čak i kod jednostavnih stvari. Pametni su, ali se ne znaju brinuti o sebi. Roditelji koji sve rade umjesto djece koče njihovu samostalnost. Kada odrastu, takva djeca odlaze u svijet ne znajući ko su zapravo niti kako da se brinu o sebi.
