Redoslijed rođenja može uticati na to kako djeca doživljavaju svoje roditelje, porodične odnose i način na koji su odgajana. Najstarije, srednje i najmlađe dijete često imaju različita iskustva odrastanja, čak i kada ih odgajaju isti roditelji.
Naime, roditelji se rijetko prema svakom djetetu ponašaju potpuno jednako, a razlike u vaspitanju mogu uticati na to kako ih djeca kasnije doživljavaju, piše YourTango.
Najstarija djeca: Roditelje doživljavaju kao autoritet
Psihoterapeut Alfred Adler, koji je početkom 20. vijeka razvio teoriju o uticaju redoslijeda rođenja na ličnost, smatrao je da najstarija djeca često imaju najzahtjevniju ulogu u porodici. Roditelji su prema prvom djetetu obično stroži jer se i sami tek privikavaju na roditeljstvo.
Kada dobiju prvo dijete, roditelji se prvi put susreću s brojnim izazovima, uče na sopstvenim greškama i pokušavaju pronaći najbolji način vaspitanja. Zbog toga nerijetko postavljaju stroža pravila i imaju veća očekivanja, prenosi Index.
Od najstarijeg djeteta često se očekuje da bude odgovorno, uspješno i dobar primjer mlađoj braći i sestrama. Ponekad mu se povjeravaju i obaveze koje nisu primjerene njegovom uzrastu, zbog čega može imati osjećaj da je moralo prerano odrasti.
Iako neka istraživanja pokazuju da prvorođena djeca u prosjeku postižu nešto bolje rezultate na testovima inteligencije, ona često smatraju da roditelji mlađoj braći i sestrama dozvoljavaju mnogo više.
Zbog toga roditelje mogu doživljavati kao stroge autoritete, a sebe kao djecu na kojoj su roditelji učili kako da vaspitavaju. Neki s vremenom prihvate da su roditelji jednostavno radili najbolje što su znali, dok drugi i u odraslom dobu osjećaju pritisak zbog visokih očekivanja.
Srednja djeca: Često imaju osjećaj da su zapostavljena
O takozvanom sindromu srednjeg djeteta govori se kada se dijete osjeća zanemareno jer je između starijeg i mlađeg brata ili sestre. Najstarije dijete često dobija najviše odgovornosti, najmlađe najviše pažnje, a srednje može imati osjećaj da je ostalo u drugom planu.
Iako sindrom srednjeg djeteta nije zvanična psihološka dijagnoza, neki ljudi koji su odrasli kao srednja djeca prepoznaju se u takvom opisu.
Roditelji možda vjeruju da su prema svoj djeci jednako pravedni, ali srednje dijete može imati drugačiji utisak. Ponekad smatra da se njegove potrebe i uspjesi manje primjećuju te da se mora dodatno truditi kako bi privuklo pažnju.
Prema teorijama o redoslijedu rođenja, takva iskustva mogu doprinijeti razvoju samostalnosti, ali i buntovnosti. Srednja djeca mogu pokušavati pronaći sopstveno mjesto u porodici tako što će se razlikovati od braće i sestara. Neka zbog toga postaju nezavisnija i manje se oslanjaju na roditelje, dok druga razvijaju osjećaj da se za pažnju i priznanje moraju posebno izboriti.
Ako su tokom odrastanja često imala utisak da su roditelji previše zauzeti ostalom djecom, mogu ih kasnije doživljavati kao emocionalno manje dostupne.Najmlađa djeca: Roditelje češće doživljavaju kao prijatelje.
Najmlađa djeca: Roditelje češće doživljavaju kao prijatelje
Najmlađa djeca često odrastaju uz opuštenije roditelje. Dok dobiju treće ili četvrto dijete, roditelji već imaju više iskustva, sigurniji su u svoje odluke i manje se uznemiravaju zbog sitnica koje su ih brinule s prvim djetetom.
Zbog toga najmlađe dijete može imati više slobode i manje obaveza nego što su ih u istom uzrastu imali njegova starija braća i sestre. Najmlađe dijete često se smatra mezimcem porodice. Od njega se ne očekuje da bude uzor mlađima, a porodica mu nerijetko posvećuje posebnu pažnju upravo zato što je najmlađe.
Terapeutkinja za mentalno zdravlje Sara Šajn (Sara Shine) objašnjava da najmlađa djeca zbog takvog položaja mogu razviti određene osobine.
“Najmlađa djeca obično imaju više slobode i često su najnezavisnija. Najmlađe dijete se često osjeća posebno i ima jedinstveno mjesto u porodici. Ono je sklonije buntu i traženju pažnje, kreativno, društveno, otvoreno i komunikativno”, objašnjava.
Budući da su roditelji prema njima često opušteniji i spremniji na dogovor, najmlađa djeca mogu ih doživljavati više kao prijatelje nego kao stroge autoritete.
Ipak, važno je naglasiti da redoslijed rođenja sam po sebi ne određuje nečiju ličnost ni odnos s roditeljima. Na porodične odnose utiču i brojni drugi faktori, uključujući razliku u godinama među djecom, roditeljski pristup i okolnosti u kojima porodica živi.
