Zašto žene tako teško postavljaju granice, posebno na poslu, i kada potreba da udovoljimo drugima počinje narušavati naš unutrašnji mir?
People pleasing ili potreba da svima udovoljimo često počinje jednom sasvim običnom riječju: „Može.“ Može još jedan zadatak, još jedna usluga, još jedan sastanak koji se mogao završiti e-mailom. Može kafa za koju nemamo vremena, razgovor za koji nemamo energije i obaveza koja zapravo nikada nije trebala biti naša. A onda, negdje između svega na šta smo pristale i onoga što smo zaista željele, ostane pitanje: zašto nam je toliko teško reći „ne“?
Živimo u vremenu u kojem se mnogo govori o ličnim granicama, brizi o sebi i mentalnom zdravlju. Znamo da ne možemo svima ugoditi. Pa ipak, kada dođe trenutak da to znanje primijenimo, stvari postaju komplikovanije. Jer jedno je vjerovati da imamo pravo na vlastite granice, a sasvim drugo prihvatiti mogućnost da se one nekome neće svidjeti.
People pleasing: Kada ljubaznost postane obaveza
Kako objašnjavaju stručnjaci iz Cleveland Clinic, pretjerano udovoljavanje drugima može dovesti do stresa, frustracije i zanemarivanja vlastitih potreba. Od malih nogu djevojčice se često ohrabruju da budu pristojne, pažljive, susretljive i pune razumijevanja. Nijedna od tih osobina nije loša. Problem nastaje kada ljubaznost prestane biti izbor i postane očekivanje. U psihologiji se za obrazac pretjeranog udovoljavanja drugima često koristi izraz people pleasing.
Riječ je o potrebi da zadovoljimo tuđa očekivanja, ponekad i po cijenu vlastitog vremena, potreba i unutrašnjeg mira. Kod žena se ovaj obrazac može dodatno ispreplitati s društvenim očekivanjima. Trebamo biti ambiciozne, ali ne previše zahtjevne. Samouvjerene, ali nikada neugodne. Uspješne, ali uvijek dostupne. Odlučne, ali dovoljno blage da se niko zbog naše odlučnosti ne osjeti nelagodno.
People pleasing na poslu: Profesionalnost nije stalna dostupnost
Koliko puta žene preuzimaju dodatne obaveze jer znaju da će ih kvalitetno završiti? Koliko često odgovaraju na poruke nakon radnog vremena ili prihvataju zadatke koji nisu dio njihovih odgovornosti, samo zato što ne žele ostaviti utisak da nisu timski igrači? U poslovnom svijetu granica između posvećenosti i pretjeranog udovoljavanja drugima ponekad postaje gotovo nevidljiva.
Želimo biti pouzdane, graditi dobre odnose i biti prepoznate po svom radu. Ali kada stalna spremnost da pomognemo postane nešto što se podrazumijeva, vrijedi se zapitati gdje završava profesionalna odgovornost, a počinje zanemarivanje vlastitih potreba. Jer kada ste dugo osoba koja uvijek može, teško je odjednom postati ona koja ponekad ne može.
Zašto je ženama teško reći „ne“?
Možda najvažniji dio ove priče nema mnogo veze s rasporedom i obavezama, nego s našim odnosom prema tuđem mišljenju. Iza mnogih naših pristajanja ne stoji stvarna želja da nešto uradimo, nego nelagoda koju osjećamo pri pomisli da ćemo nekoga razočarati. Šta ako pomisle da sam sebična? Šta ako se naljute? Šta ako promijene mišljenje o meni?
Ponekad nam je lakše preuzeti još jednu obavezu nego podnijeti nekoliko minuta neprijatnosti koju izaziva odbijanje. Ali postoji jedna važna stvar koju s godinama učimo: biti dobra osoba ne znači biti osoba koja nikada nikoga ne razočara. Nečije razočaranje nije automatski dokaz naše pogreške. Kao što ni tuđe zadovoljstvo nije uvijek potvrda da smo postupile ispravno.
Postavljanje granica nije sebičnost
Postavljanje granica često se predstavlja kao jednostavan čin. Samo recite „ne“. Samo odaberite sebe. Samo prestanite brinuti šta drugi misle. Ali stvarni život rijetko je tako jednostavan. Odnosi su složeni, profesionalne okolnosti nisu uvijek idealne, a neke obaveze ne možemo odbiti bez posljedica.
Nije svako pristajanje znak slabosti, niti je svako odbijanje čin hrabrosti. Ponekad ćemo svjesno napraviti kompromis, pomoći kada smo umorne ili odgoditi vlastite planove zbog nekoga koga volimo. I to je sasvim uredu. Razlika je u tome imamo li osjećaj da biramo ili da nemamo pravo na izbor. Možda zdrave granice ne znače da ćemo prestati činiti stvari za druge. Možda samo znače da ćemo ih prestati činiti iz straha.
Ne moramo zaslužiti pravo na vlastiti mir
Postoji nešto gotovo ironično u načinu na koji žene ponekad pristupaju odmoru. Kao da ga najprije moramo zaslužiti. Završiti sve obaveze, odgovoriti na sve poruke, pobrinuti se da su svi zadovoljni i tek onda sebi dopustiti nekoliko trenutaka mira. A lista obaveza gotovo nikada nije završena. Možda je zato vrijeme da prestanemo mjeriti vlastitu vrijednost brojem stvari koje smo završile, ljudima kojima smo pomogle ili očekivanjima koja smo ispunile.
Ne moramo postati hladne, nedostupne ili ravnodušne da bismo naučile postavljati granice. Možemo ostati nježne, pažljive i velikodušne. Samo s malo više razumijevanja za vlastite potrebe. I možda je najvažnije da prestanemo posmatrati riječ „ne“ kao suprotnost dobroti. Jer nekada je upravo to najiskreniji odgovor koji možemo dati, i sebi i drugima.
Na kraju, nije poenta u tome da prestanemo biti dobre prema ljudima. Poenta je da, pokušavajući biti dobre prema svima, konačno prestanemo zaboravljati sebe.
