Default parent pamti termine, poruke i zna šta djeci treba za sutra. Ta stalna odgovornost lako ostane neprimijećena, sve dok se ne počne osjećati kroz umor i nezadovoljstvo.
Dijete treba odvesti na aktivnost. Jednostavna obaveza, barem na prvi pogled. Treba još provjeriti termin, pripremiti opremu, uskladiti odlazak s poslom i smisliti gdje će u međuvremenu biti drugo dijete. Ako se nešto promijeni, cijeli se plan ponovo slaže. Roditeljska svakodnevica puna je takvih situacija.
Ono što izvana izgleda kao jedan zadatak često podrazumijeva niz malih odluka koje je neko već donio. I dok se odlazak, kupovina ili pripremljen ručak vide, razmišljanje koje im prethodi uglavnom ostaje neprimijećeno. Upravo tu počinje priča o default parentu, roditelju za kojeg se podrazumijeva da prati, zna i organizuje. Izraz je možda nov u našem svakodnevnom govoru, ali iskustvo koje opisuje mnogim je roditeljima dobro poznato.
Šta znači biti default parent?
Default parent je roditelj kojem se porodica prvo obraća kada nešto treba pronaći, provjeriti, dogovoriti ili riješiti. Zna kada je pregled, šta treba ponijeti u vrtić, kome su patike postale tijesne i kako izgleda raspored naredne sedmice. To nije medicinska dijagnoza niti stručna oznaka za određeni tip roditelja. Riječ je o izrazu koji opisuje obrazac raspodjele odgovornosti: jedna osoba postaje glavna adresa za svakodnevno funkcionisanje porodičnog života.
Pritom ne mora sama obavljati sve poslove. Drugi roditelj može biti prisutan, brižan i uključen, a da planiranje i dalje uglavnom ostaje na istoj osobi. Jedno je preuzeti dijete nakon treninga, a drugo pratiti sve obavijesti, znati kada se termin promijenio i organizovati preuzimanje bez podsjetnika. Ovu ulogu može imati bilo koji roditelj. Ipak, istraživanja o heteroseksualnim parovima pokazuju da majke često nose veći dio kognitivnog porodičnog rada, odnosno predviđanja potreba, planiranja i organizovanja obaveza.
Mentalno opterećenje je sve ono što treba zapamtiti
Roditeljstvo traži mnogo praktičnog rada. Traži i stalno razmišljanje unaprijed. Dok završavamo poslovni zadatak, sjetimo se da treba potvrditi dolazak na rođendan. U kupovini provjeravamo ima li dovoljno namirnica za sutrašnju užinu. Pred spavanje razmišljamo jesmo li odgovorili na poruku iz škole. To predviđanje, pamćenje, planiranje i praćenje često se naziva mentalnim opterećenjem. Ono nema uvijek jasan početak i kraj.
Može se odvijati dok radimo, putujemo, razgovaramo ili pokušavamo odmoriti. Zato je nekada teško objasniti vlastiti umor. Dan možda nije obilježio nijedan veliki problem, ali je bio ispunjen desetinama sitnih zahtjeva. Svaki je tražio pažnju, odluku ili prilagođavanje. Posebno iscrpljuje osjećaj da nešto ne smijemo zaboraviti, jer će se u suprotnom cijeli plan poremetiti. Kada ta odgovornost stalno pripada istoj osobi, i slobodno vrijeme može biti ispunjeno provjeravanjem šta još treba završiti.
Kako jedan roditelj postane zadužen za sve?
Takva podjela često nastaje postepeno, bez jasnog razgovora i svjesne odluke. Jedan roditelj u početku provodi više vremena s djetetom, bolje upozna rutinu i preuzme većinu organizacije. Kasnije se okolnosti promijene, ali raniji raspored odgovornosti ostane. Posao ponovo postaje intenzivan, djeca dobijaju nove aktivnosti, obaveze se množe, a osoba koja je do tada sve pratila nastavlja biti porodični koordinator.
Svoje mjesto imaju i očekivanja okoline. Kada vrtić uvijek prvo zove majku ili se pitanja o djetetu automatski upućuju njoj, dodatno se učvršćuje pretpostavka da ona raspolaže svim informacijama. Vremenom nastane krug: roditelj koji češće preuzima više zna, a zato što više zna, od njega se očekuje da nastavi preuzimati. Drugom roditelju ostaje manje prilika da razvije istu samostalnost. To što je neko postao vješt u organizaciji porodičnog života ne znači da ga ona ne umara.
Zašto „samo mi reci šta treba“ ne donosi uvijek olakšanje?
Rečenica može biti izgovorena s najboljom namjerom. Ipak, osobi koja već prati sve obaveze ostavlja još jedan posao: da osmisli i rasporedi zadatke. Ako jedan roditelj treba primijetiti da nešto nedostaje, napraviti plan, objasniti šta treba uraditi i poslije provjeriti je li završeno, organizacijski teret uglavnom ostaje kod njega.
Razlika postaje jasnija na primjeru dječijeg pregleda. Odlazak kod ljekara obuhvata i zakazivanje, pripremu dokumentacije, pamćenje pitanja, praćenje preporuka i organizaciju eventualne kontrole. Podjela samo jednog dijela može pomoći, ali ne mora rasteretiti osobu koja i dalje prati cijeli proces.
Stvarno olakšanje dolazi kada neku obavezu možemo prestati držati u glavi, sigurni da je druga osoba prati od početka do kraja.
Default parent: Kada briga o svemu postane previše
Umor, razdražljivost i osjećaj da nam je svako novo pitanje previše mogu biti razlog da zastanemo i pogledamo ukupno opterećenje. U istraživanju koje je obuhvatilo 322 majke male djece, učesnice su procijenile da nose približno 73 posto kognitivnog i 64 posto fizičkog kućnog i roditeljskog rada. Veći udio kognitivnog opterećenja bio je povezan s više stresa, simptoma depresije i iscrpljenosti te slabijim zadovoljstvom partnerskim odnosom.
Studija se zasnivala na iskazima majki i ne dokazuje da mentalno opterećenje samo po sebi uzrokuje ove poteškoće. Nalazi se također ne mogu automatski prenijeti na sve porodice. Ipak, pokazuju zašto je važno uvažiti i rad koji se ne vidi.
Kada pokušavamo biti najbolja verzija sebe, a stalno nam nedostaje vremena
Mnogi roditelji pokušavaju istovremeno biti prisutni, strpljivi, profesionalno odgovorni i dovoljno organizovani da porodica funkcioniše bez zastoja. Uz to žele sačuvati partnerski odnos, prijateljstva, zdravlje i poneki interes koji pripada samo njima. Problem nastaje kada vlastito vrijeme postane jedina stavka koju je moguće stalno pomjerati.
Dječije aktivnosti imaju termine, posao rokove, a odmor, šetnju ili druženje najlakše odgađamo. Čak i slobodan sat često potrošimo na zaostale obaveze. Zato vrijedi preispitati porodični raspored: šta zaista mora biti završeno danas i ostaje li u svemu tome dovoljno prostora za predah?
Kako ravnopravnije podijeliti roditeljsku odgovornost?
- Dogovorite ko preuzima koju obavezu
Iza rečenice „Sve je na meni“ često stoji i umor od planiranja, praćenja poruka i podsjećanja. Zato razgovarajte konkretno: ko će preuzeti određenu aktivnost, komunikaciju sa školom ili nabavku, zajedno sa svim pripremama i promjenama koje to podrazumijeva? Zajednički kalendar može pomoći ako ga oboje koriste i dopunjavaju.
- Prihvatite drugačiji način rada
Drugi roditelj neće sve raditi na isti način. Drugačije složena torba ne zahtijeva intervenciju, dok zdravlje, sigurnost i važni rokovi traže jasna zajednička pravila. Povjerenje se gradi kada osoba koja preuzme obavezu samostalno prati šta treba uraditi.
- Napravite prostor i za odmor
Pravedna podjela uzima u obzir posao, noćna buđenja i ukupno opterećenje. Važno je da oboje imaju vrijeme za predah bez davanja uputa i praćenja rasporeda. Samohranim roditeljima i porodicama s manje podrške može značiti pojednostavljivanje obaveza i konkretna, redovna pomoć bliskih ljudi.
- Kada potražiti stručnu podršku?
Ako iscrpljenost traje ili je prate teškoće sa spavanjem, povlačenje i gubitak interesa, obratite se porodičnom ljekaru ili stručnjaku za mentalno zdravlje. Ako dogovori uporno ostaju bez promjene, vrijedi razgovarati i o spremnosti na saradnju.
- I default parent treba moći odmoriti
Roditeljstvo je lakše kada odgovornost zaista dijelimo. Biti dobar roditelj podrazumijeva i mogućnost da se posvetimo poslu, odmoru ili vlastitim interesima, uz povjerenje da porodica može funkcionisati i bez naših stalnih uputa.
