On i ja živimo na odvojenim spratovima porodične kuće. Naš 8-godišnji sin može nabrzinu otrčati kod oca i igrati Minecraft s njim, a potom sići kod mene da gledamo zajedno film.
Upadnem u stan svog bivšeg kad mi nedostaje sastojak za recept, a on mi pokuca na vrata kad njemu nešto treba.
Funkcionišemo ovako već nešto više od dvije godine.
Tehnički, još uvijek smo u braku, iako smo podnijeli zahtjev za razvod. Čini se da i komšije misle da smo još uvijek zajedno. Naš porodični doktor uvijek pita kako smo i šalje pozdrave.
Ali, mi više nismo par: ne dijelimo više krevet, ne ljubimo se, ne dogovaramo se ko danas pravi ručak, ne češkamo leđa jedno drugom i ne sanjamo o putovanjima u Italiju, ne grlimo se, više se ni ne svađamo oko nijanse zida u dnevnom boravku, ne djelimo čak ni Netflix, ne plaćamo savjetnika za parove, jer se ni ne nadamo da ćemo to ikada popraviti.
Ipak, neko vrijeme nakon razvoda smo još uvijek bili upleteni u živote jedno drugoga. Tako sam jedno jutro bez kucanja ušla u njegov stan da mu vratim nešto i srela njegovu novu djevojku kako izlazi iz tuša.
Nakon toga, odlučili smo da treba da definišemo jasnije granice između nas. Shvatila sam da moram poštovati njihovu privatnost, a već mi je dovoljno žao jer znam da nije lako za novu vezu kada bivša žena živi u prizemlju.
Smatram da je teško objasniti kako se osjećaš kada za to čak ne postoji ni riječ. Mi nemamo pravi rječnik za naše odnose sa bivšim supružnicima.
Mi jesmo bivši, ali kao i mnogi bivši, dijelimo dijete, što znači da se nikada nećemo u potpunosti rastati. Za razliku od mnogih bivših, dijelimo i račun u banci i troškove kućanstva.
Moj bivši je izvor Y hromozoma koji je stvorio našeg sina. Njih dvojica zajedno snimaju video spotove (on na klaviru, dječak na bubnjevima) i ponekad danima odu na kampovanje.
Moj bivši živi iznad mene, podstiče me da izađem sa nekim novim, šalje mi novosti vezano za koronu, razgovara sa mnom o granicama našeg odnosa kako bi imao šansu da izgradi ljubavnu vezu sa svojom novom djevojkom (koja mi se jako sviđa) i koji i dan danas pošalje poruku kad je u marketu da me pita da li mi treba nešto.
Naš brak nije uspio. Ali mislim da smo uspjeli izvući najbolje iz našeg razvoda.
Bila sam dijete u 80-ima, kada je razvod značio rat. Ako djeca nisu bila oružje, oni su bili žrtve. Borbe za skrbništvo. Prijatelji biraju strane. Advokati postaju generali bitke, planirajući strategije. Djeca moje generacije (generacija X) su odgajana na pričama o smradu bivšeg, njihovoj nesposobnosti u kuhinji, njihovom odbijanju da plate alimentaciju.
U današnje vrijeme, mi imamo svoje posrednike. Možemo zadržati svoje prijatelje. Svoju djecu ne zlostavljamo mržnjom. Ali još uvijek nemamo riječi. Mislim da razvod nosi sa sobom ružnu konotaciju, a bivši zvuči kao da ste precrtali iz svog života osobu sa kojom dijelite dijete.
Možete reći “imali smo prijateljski razvod”, što bi značilo nedostatak ogorčenosti i neslaganja.
Susrećete ljudi koji kažu da su njihovi razvodi sporazumni. Čak i kada pokušavate da opišete prijateljski odnos sa bivšim, morate priznati da je jezik neprijateljstva uvijek usađen u ove razgovore.
