Ljubav je pokretač svega – u isto vrijeme može da te vine u nebo i otrese o zemlju. Piše najljepše pjesme i romane. Ljubav je život i život je ljubav. Ali, kad prođe zanos zaljubljenosti i onaj period kad vam apslutno ništa ne smeta, šta ostane? Ostane li? Izgleda li brak onako kako ste ga zamišljali i kao što je bilo na samom početku?
Lola vam priča jednu priču iz dva ugla, jer smrdljive čarape pored korpe za veš nisu urbani mit.
“Mi smo od onih koji su ljubav prepoznali na prvu. I nismo je puštali. Ni na tren. Danima nismo izlazili iz kuće. U potkošulji i gaćama bismo sjedili pored kamina, jeli paštetu, ispijali pivo, gledali Maratonce i smijali se kao blesavi. Nedjeljom smo prizivali kišu, slušali koncerte i maštali. Maštali smo o onom što sada imamo. Sada nas je troje. Nedjeljom ne izlazimo. Dočekujemo i ispraćamo goste. Smijemo se. Posmatramo trčkaranje naše djevojčice po kući. Strahujemo. Ludujemo. Ljubimo. Gnjavimo. Ne dozvoljavamo vremenu da nam izmakne.
Danas smo zreliji. Umorniji i srećniji. Danas nam je ljubav najmanje trista čuda: vatra koju naloži u svitanje, vruća kafa na stolu, isprepletena stopala i ukradeni poljupci. Danas je on ljubav. Danas je naša djevojčica ljubav. Danas smo ljubav mi. Nas troje.
Jedno uz drugo. I to nas čini srećnim, ušuškanim i jakim. U naših 27 kvadrata negativna energija i povišen ton su strogo zabranjeni. Tvrdoglavost i nadmetanja smo ostavili ispred vrata. Jedno drugom mane smo gurnuli pod nos još u vrijeme poznanstva pa smo potpuno ogoljeni uplovili u vezu.
Da li brak posmatramo kroz “ružičaste naočale”? Ne, uredili smo ga po sopstvenom guštu i ne dozvoljavamo da nam sitnice skinu osmijeh sa lica. Istina, i ja kao pas tragač njušim onu njegovu iznosanu majicu koja nikako da završi u korpi za prljav veš.
Da, i ja bunovna i gologuza upadnem u hladnu wc šolju, jer daska nije spuštena.
Da, on noću hrče, ali hrkao je i prije braka.
Da, i on pronalazi moje ukosnice svuda po kući. Od mojih džemova i flaša sa domaćim sokovima i likerima ne može da mrdne.
Noktaricu uvijek sakrijem od same sebe. Samo, pitam se da li su to zaista pravi razlozi koji će nas natjerati da jedno na drugo povisimo ton i bez poljupca utonemo u san? Nema šanse. Mi smo svoj filter za sreću odabrali. Praznujemo neke svoje izmišljene praznike. Razgovaramo. Od kulinarenja pravimo igrarije. Samo drage ljude puštamo u svoj svijet, a našu djevojčicu nastojimo načiniti najsrećnijom djevojčicom na svijetu.
Jer šta je sreća ako nije ljubav koju hraniš i koja te hrani, iz dana u dan? Svi mi od života možemo napraviti feštu ako to iskreno želimo. Mi smo je jedno drugom obećali prije prvog poljupca, a obećanja se čvrsto držimo”.
Verica, 28, tri godine zajedničkog života
“Raduješ se ljetu, jer dan traje duže i noći su tople, a to znači da možeš više vremena provesti sa njim i gledati zvijezde. Zimu voliš, jer snijeg škripi pod nogama, a ti namjerno zaboraviš rukavice da ti on grije ruke i jedva čekaš čak i onaj zadimljeni prostor, samo da ste zajedno. Maštate i radujete se danima koje ćete provoditi zajedno, 24h, do kraja života i sve izgleda savršeno. Obećate jedno drugom da nećete otići u krevet ljuti i da ćete se buditi poljupcima. On će da iznosi smeće, jer ti uvijek zaboraviš, a ti ćeš se ugristi za jezik kad ostavi pepeljaru prepunu cigara u sred dnevne sobe. Jedno drugom ćete pričati apsolutno sve, ti ćeš da imaš svoje drugarice sa kojima ćeš redovno da izlaziš, a on svoje društvo i hobije i nikom ništa neće da smeta.
Da, MOŽDA prvih 365 dana, ali kada deset godina svaki dan gledaš dlake u umivaoniku, a ponovila si barem dvanaest miliona puta da ih nakon brijanja očisti – malo ti se razbiju roza naočale. Jeste, brak je ljubav, ali nije vječna zaljubljenost.
Zasmetaju ti stvari za koje ste obećali jedno drugom da neće.
Nisi uvijek u stanju da za njim čistiš kupatilo koje, pritom, nije autopraona, ali tako izgleda nakon što završi. Nikad mi neće biti jasno kako plafon bude mokar? PLAFON? A nije da ne upozoriš apsolutno svaki put kad krene u kupatilo: daska se diže, tuširaš sebe, mokri peškiri ne idu u korpu. Brak je i bolest, prava, ali i ona kad ima gripu, a sa dušom se rastaje, jer je normalno da žena prehoda rak, ali ako njega grlo boli – svijet staje. I to nervira. Na početku manje, kasnije postaje gore. I da, brak je i da se zapitaš šta radiš sa tom osobom svaki dan i zašto si još tu.
Nakon petnaest godina ne samo da idete u krevet ljuti, već to traje danima, a onaj prljavi tanjir koji je ostavio u sudoperu se čini kao savršeno dobro oružje za ubistvo. Bez predomišljanja. Čarape koje su opet pored korpe za veš ćeš sigurno jednog dana natopiti u amonijak i staviti mu u gepek auta.
Ne, nije brak američki film – brak je i kad nemate dovoljno novca da platite račune, kad je hladno i duva kroz prozore kuće, a nemaš za novu stolariju. I kad se svađate danima oko odlaska na ljetovanje. I kad te nervira što uopšte gleda u tvom pravcu ,a oko daljinskog može da se povede žustra rasprava koja se vrati i deset godina unazad na noć kad je došao mrtav pijan iz kafane. Brak su obloge od rakije na nogama djeteta i strah dok to isto dijete godinama kasnije voze u operacionu salu. Neidentifikovani smradovi, bolesna rodbina, nezainteresovanost za život, izbjegavanje razgovora. Smijeh, ali i ljutnja. Smijeh, ali i prepirke. Navika i dosada.
Brak i zajednički život nisu samo poljupci u čelo i nježnosti, ali jesu iste oči svako jutro, dvadeset godina.
Dogovor kuću gradi, ali se i prekrši. Nije brak sve ono što ste se na početku dogovorili – zasmetaju ti stvari za koje ste obećali jedno drugom da neće”.
Danijela, 48, dvadeset i šest godina u braku
