Tražite li kreativnu osobu za ukrašavanje lica djeci na rođendanima i zabavima, mi smo je našli za vas. Riječ je o Tatjani Mandić koja je zastupnica za BiH firme Talenti za boje, ali ujedno i jedna od kreativaca u Šarenom zamku mašte. On je prema njenim riječima nastao kao inicijativa da se djeci ove regije uljepšaju najsvečaniji trenuci djetinjstva, u vremenu kada su agresivni crtići, otužna stvarnost i tehnološki bum, zaprijetili da potpuno otuđe djecu, ne samo od druge djece i bezbrižne neposredne igre, već da ih natjera da naglo postanu odrasli, robovi interneta, kompjutera, androida, daljinskih upravljača.
Cilj im je bio vratiti dječiji osmijeh na lice, u neposrednom kontaktu s djecom, kao i pomaganju u njihovoj međusobnoj interakciji. Sve je počelo u porodici, kada je pravila mini-zabavu za svoje dijete, a onda je ideja stasala u nešto što se može nazvati ljubav-hobi-posao. Koincidencija je da je sve profesionalno počelo prije tačno dvije godine na današnji dan. Sam naziv “Šareni zamak mašte” dovoljno govori i roditeljima i djeci šta od njih mogu očekivati.
Tatjana ističe kako je facepainting kod djece počeo izazivati intetesovanje pojavom filmova u kojima su se pojavljivali takvi likovi, kao sto je na primjer Džoker. “Sada smo u mogućnosti da dječici omogućimo da barem na jedno popodne postanu svoj omiljeni lik iz crtaća ili filma. A kad znamo koliko sreće kod odraslih izaziva jedan maskembal, možemo samo zamisliti kolika se količina serotonina izluči kod dječice u tih nekoliko bezbrižnih sati, dok su iscrtani i razigrani”, dodaje ona.
Pitali smo je kako izgleda njen radni dan, s obzirom da se radi o kreativnom poslu, netipičnog radnog vremena. Evo šta je odgovorila:
“Radni dan ponekad zna biti veoma naporan, i odužiti se na mnogo više vremena od jednog prosječnog kancelarijskog radnog dana, pogotovo kada se radi u drugim gradovima pa putovanje zna zna da potraje, ali postoji Ampicilin u vidu dječijeg osmijeha i sreće zbog ovoga šta radim. Svako dječije lice je kao novo slikarsko platno i nikad ništa nije isto. Kako ni crte lica i motivi na njemu, tako ni kontakt sa djetetom kojem se lice oslikava. Ima tu svega i škakljanja i smijanja i ozbiljnih malih ljudi, djece koja tačno znaju šta žele i kako treba da izgleda njihovo lice, pa do djece koja tu kreaciju prepuštaju meni”.
Najveća nagrada joj je osjećaj kada djetetu okrene ogledalo da se pogleda i kada se njegova usta razvuku u osmijeh, jer se to kako dodaje ne može se platiti nikakvim novcem. To je zapravo jedna od rijetkih prilika da neko u svom poslu svakodnevno dobija pogled zahvalnosti i iskren osmijeh. Posebna priča je zadovoljstvo rada sa djecom sa posebnim potrebama i uljepšavanja dijela njihovog djetinjstva, koje je pomalo.narušeno tegobama koje imaju.
Saradnju sa roditeljima opisuje kao odličnu, što je prema njenom mišljenju veliko čudo, s obzirom na gomilu nezadovoljstva i namrštenosti, kojom naše društvo obiluje. Oni prepoznaju umjetničku slobodu i potpuno učestvuju u zadovoljstvu svoje djece, jer osjećaju njihovu sreću. A što se djece tiče, to joj je jedini napitak vječnosti koji kako kaže zagarantovano produžava život.
O vremenu potrošenom na crtanje govori: “Nekada se jedno dječije lice oslika za svega pet minuta, ali postoje i zahtjevniji crteži, koji se crtaju mnogo duže. Sve naravno zavisi i od inspiracije i uzrasta djece. Radim isključivo sa neškodljivim, organskim bojama, sačinjenim od biljaka, tako da maske traju do prvog kontakta sa vodom. Moram dodati i da postoje boje koje su namjenjene odraslim osobama i profesionalnom crtanje koje se skidaju ostranjivačem boja. Dječije boje se skidaju običnim sapunom i vodom”.
Za sljedeću godinu u planu je i otvaranje prvog mjesta u gradu gdje će u potpuno ograđenom i bezbjednom prostoru moći dolaziti roditelji s djecom. Tatjana dodaje kako će to biti kafić za mama tate i djecu, potpuno prilagođen potrebama, od posebnog toaleta za djecu, mjesta za presvlačenje i dojilje, u suštini gdje će mama moći da u isto vrijeme sjedi u kafiću, uživa u kafici i soku, bez stresa da će dijete istrčati na cestu, dok se djeca bezbrižno igraju. A kada malac kaže da mora u toalet, neće razmisljati da li da ide u muški ili ženski, da li je čist i slično, već će ići u dječji toalet. Bitno je da će se sve odvijati na otvorenom, a ne u nekom podrumskom prostoru, čega smo često svjedoci. Ostali detalji sadržaja( klovn i ostali drugari, crtanje lica, kreativne igrice) neka ostanu iznenađenje za sada.
Za kraj dodaje kako je nje život mašta i umjetnost, a od djece je naučila koliko je malo potrebno da budete sretni i nasmiješeni.
Život je mašta, život je igra. Ko god kaže suprotno, doći ću da mu nacrtam nekoliko suza na licu, pa da vidi kad ih obriše kolika je vrijednost osmijeha i optimizma.
