Jučer popodne nestrpljivo čekam autobus za jedno mjesto kraj Osijeka. Na stranicama s polascima piše da je moguće +/- odstupanje pet minuta od napisanog vremena. Već tad sam čekala 10 minuta. Iza mene na klupici sjedi dvoje mlađahnih tinejdžera, muško i žensko, ljubavni par, a treća cura stoji i drži im svijeću.
Ova što sjedi dominira – kako u crnini i s naoštrenim sjekutićima te nogama na klupi, tako i s vokabularom koji vama kao slučajnom prolazniku smanji IQ. Okrenem se par puta čisto da MOŽDA dobije osjećaj kako bi mogla smanjiti taj svoj piskutav glas kako bismo mogli mirno „uživat“ u nervozi dok čekamo bus. I bi tako.
Nažalost, razlog njene šutnje jednu minutu bio je taj što je morala poljubiti svog dečka, gore navedenog tinejdžera. I naravno ne poljubiti kao “‘ajmo pusa na blic” (iako šta se imaš i na blic ljubiti dok imaš svijeću kraj sebe), nego ono baš baš, ako me razumijete. On se jadan po završetku samo kiselo nasmije kao da je presretan što je napokon udahnuo zraka.
Okrenem se par puta čisto da MOŽDA dobije osjećaj kako bi mogla smanjiti taj svoj piskutav glas kako bismo mogli mirno „uživat“ u nervozi dok čekamo bus. I bi tako.
U moru tog meni nevjerojatnog približava se stanici auto beogradskih tablica. Čovjek iznutra otvori prozor i ljubazno pita kako da dođe do trga. Gospodin kojemu je pitanje upućeno također ljubazno odgovori da se nalazi na krivom mjestu, odnosno da bi se trebao okrenuti i samo ravno na drugu stranu. Vukovarska je inače cesta s četiri trake tako da je ovaj Beograđanin nakon pet minuta čekanja da mu nijedan auto ne ide ni u susret, ni iza leđa, prešao preko dvije pune linije kako ne bi morao okružiti cijeli grad i bez ikakvog izazivanja eventualnog zastoja, mirno se okrene i ode u smjeru trga.
Onaj malac koji je prije koju minutu pred svima izvodio pokušaj poljupca se smije i obraća se beogradskom dedi koji je već došao do semafora: “E lega moj, nećeš ti daleko dogurati s prelaskom preko dvije pune linije”. Njegova djevojka, koja je više muško od njega, bez imalo srama glasno vikne: “Nije ti ovo Srbija, pi**a ti materina”. Šok, šok, šok! Nas desetak ostalih se samo pogleda i slegne ramenima.
U moru tog meni nevjerojatnog približava se stanici auto beogradskih tablica. Čovjek iznutra otvori prozor i ljubazno pita kako da dođe do trga. Gospodin kojemu je pitanje upućeno također ljubazno odgovori da se nalazi na krivom mjestu, odnosno da bi se trebao okrenuti i samo ravno na drugu stranu.
Imam potrebu zahvaliti svojoj majci što je sa mnom cijeli moj život razgovarala, što mi je bila i mama i tata i prijateljica kada je to bilo potrebno. Imam joj potrebu zahvaliti što me naučila da nema veze koje su tablice čovjeka kojemu je potrebna pomoć skroz dok je čovjek. Imam ti potrebu, majko moja, zahvaliti i za sve one dane kad sam se ljutila na tebe što si vikala na mene kad s bratom nisam htjela dijeliti igračke kao mala, kad sam se pravila pametna i radila po svom, a rekla si mi da to tako ne treba.
Njegova djevojka, koja je više muško od njega, bez imalo srama glasno vikne: “Nije ti ovo Srbija, pi**a ti materina”. Šok, šok, šok! Nas desetak ostalih se samo pogleda i slegne ramenima.
Hvala ti što si do sad uvijek bila moja potpora i oslonac – i kad se trebalo smijati i kad je trebalo plakat. Hvala što si stvorila empatiju u meni jer svaki put gutnem knedlu kad vidim da osoba kopa po kontejneru, što nisam ravnodušna prema svima onima koji imaju veće potrebe od mene same, ali i prema onima koji uopće nisu svjesni da im je netko potreban.
Imam joj potrebu zahvaliti što me naučila da nema veze koje su tablice čovjeka kojemu je potrebna pomoć skroz dok je čovjek.
Hvala ti što zbog tvog razgovaranja sa mnom nisam reagirala na čovjeka s beogradskim tablicama skroz dok nisam čula da se izgubio pa sam pogledala tablice. A i nakon toga mi je bilo jako simpatično što je tražio pomoć, a još više kad je cijela obitelj veselo zahvaljivala i smješkala se iz tog pretrpanog auta. Bilo bi jako lijepo kada bi se svu djecu učilo da nacionalnost nije ključna u procjeni čovjeka kao što to nisu ni vjera ni boja kože ili bilo koja druga opredijeljenost.
Ako si Srbin u Hrvatskoj, točnije u Osijeku, nisi manje vrijedan od onih desetak Hrvata s hrvatskim tablica koji su se na stanici zaustavljali 10 minuta prije tebe. Zbog roditelja djevojke s IQ-om u minusu koja oduzima kisik i svom dečku, ali i svima ostalima, nam je država tu gdje je.
Bilo bi jako lijepo kada bi se svu djecu učilo da nacionalnost nije ključna u procjeni čovjeka kao što to nisu ni vjera ni boja kože ili bilo koja druga opredijeljenost.
Svakodnevno osuđivanje, omalovažavanje i vrijeđanje svega što nije hrvatsko i sve veće stvaranje tog nacionalnog jaza (budimo realni, rijetko je šta hrvatsko danas – pa i premijer je prije koji mjesec jedva pričao hrvatski) samo daje sve ružniju sliku u moru već preružnih slika današnjice.
Očito je da je s djevojkom netko pričao ili premalo ili previše. Sve mame, i one koje ćete to tek postati, pričajte sa svojom djecom i ne dopustite da se ikad nađu u ovom kontekstu u kolumni, kao tema razgovora na kavi ili kao tema predavanja pred masom ljudi. Tebi, moja majko, hvala što si sa mnom dosad svakodnevno razgovarala.
Preuzeto sa Studentski.hr.
