Znate, to vam je jedno malo mjesto u istočnoj Hercegovini. Tačno na pola puta između Mostara i Trebinja, koje svi zaobilaze jer je put koji povezuje Trebinje i Mostar u lošem stanju, tj. u gorem nego onaj koji povezuje Trebinje i Mostar preko Berkovića. Tamo je malo duže ali je udobnije, pa ne možemo kriviti nikoga što nas zaobilazi. Tako da, za moje mjesto znaju oni koji su iz njega ili su pukom srećom obratili pažnju na table dobrodošlice. Tužna slika, svake godine sve manje ljudi, manje đaka u prvom razredu. Nastavi li se ovako, za par godina biće samo područno odjeljenje škole iz Trebinja, ali to je valjda tako u svim malim mjestima.
Ali, da mi se okanimo ovih teških tema, ja želim da svoje mjesto predstavim iz drugog ćoška, a to je iz ćoška turizma. Ljubinje nema puno da ponudi, osim čiste vode i vazduha. S obzirom na geografsku lokaciju, blizu je kako crnogorskom tako i hrvatskom primorju. Blizu je i planina koje krase ovaj dio Hercegovine.
U 2016. godini optimistični ljudi iz Turističke organizacije Opštine Ljubinje su se uključili u projekat prekogranične saradnje između Mostara i Dubrovnika i zajedno sa njima ucrtali Ljubinje u Plave staze „Via Dinarica“. To je ono što je najnovije urađeno kada je u pitanju promovisanje Ljubinja kao turističke destinacije.
To nije jedini, a po mom mišljenju nije ni najvažanije turistički atribut ovog malog mjesta.
Ja sam sigurno subjektiva kad pričam o svom mjestu, ali ljudi kažu da sam po prirodi realna osoba pa ću ovjde pokušati opisati Ljubinje, tako da već sutra kupujete kartu za Hercegovinu. Ljubinje, takvo, zaboravljeno od svih, ima još od 2005. nacionalni spomenik koji su vidjeli samo oni koji žive u Ljubinju, a to je crkva Rođenja Presvete Bogorodice. 2014. godine su na lokalitetu crkve rađena arheološka iskopavanja koja su pokazala da su na istom mjestu postojale tri crkve, jedna da je čak iz ranog hrišćanskog perioda, znači iz 4. do 6. vijeka.
Sledeća je izgrađena u 12. vijeku, u vrijeme kada su teritorijom današnje Hercegovine vladali Nemanjići, ona je obnovljena krajem 14.vijeka. Tako dolazimo do ove koju danas imamo, a koja je izgrađena 1867. godine. Koliko je Ljubinje zaboravljeno i koliko niko ne vidi u njemu turistički potencijal, govori podatak da su iskopavanja zasnovana na volonterskom radu ljubinjskih optimista i želji Crkvene opštine Ljubinje koja je ono što se moralo i platila. Sad vam je jasno da u Ljubinje treba otići kako biste upoznali te ljude, taj narod koji žive od sadnje duvana, od prodaje drva, koji žive kako se može reći „od gledanja u nebo“, a od koga nećete čuti da im je teško, da se ne može.
Djecu šalju na fakultete u Beograd, Novi Sad, Banja Luka gdje uvijek osvijetlaju obraz svojih roditelja. Stručnjaci svrstaju crkvu u rang sa manastirom Tvrdoš, manastirom Zavala… Tako da oni koji nisu odlučili da odu i da posjete Ljubinje zbog ljudi i njihovih osobina, onda je crkva pravi razlog. Još kad vam kažem da u Opštini Ljubinje, na selu Mišljen je crkva Sv. Vasilija Ostroškog gdje je Sv. Vasilije služio svoju prvu liturgiju, prije sela Mišljen ćete naići na tablu selo Bančići koje je poznato po Zelenom dubu i svojim stanovnicima koji su redom stogodišnjaci.
Za Zeleni dub se kaže da se ispod njega odmarao Sv. Sava i da je zato cijelu godinu zelen. Valjda, kad vide Zeleni dub koji se zeleni cijelu godinu i oni odluče da dožive stotu i na taj način odaju počast dubu, koji sa svojom zelenom bojom simbolizuje život. Samo za kraj da vam kažem, da sigurno se nećete pokajati ako nas posjetite, te, vas i očekujem. Kod nas su svi dobrodošli.
