Opšte mjesto#1
U krevetu su. Svako je pričvrstio pogled za ekran svog mobilnog komunikologa super-lijepkom ega i ponosa.
Opšte mjesto#2
Ona doručkije u kuhinji, on na kauču. Ona zamišljeno šeta viljuškom po komadićima tunjevine. Čuje kako on uzima sendvič. Nezdravo, kao i sok koji upravo pije.
Opšte mjesto#3
Zašto je uvijek ona ta koja mora da obavlja sve? Zašto se on ne pokrene? Zašto ne vidi koliko se ona žrtvuje?
Opšte mjesto#1, drugi put.
Krevet. Prostran. Mrak. Sve je tu, a ništa više nije. Boje s ekrana njihovih telefona slikaju plafon poput Aurore Borealis. Odnekud dopire zvuk električne gitare i bubnjeva. Dva instrumenta, snažna, aritmična u odnosu jedan na drugi. Usamljena. Oba žele da ovaj drugi prati. Oba u jednom trenutku zvuče kao da jecaju.
Opšte mjesto#2, drugi put.
Jedna od najuspješnijih varki dragog nam ega- gledati očima osude. Tako se krišom, potajno, jedno tužno osjećanje neljubavi ušunja u nas, i diriguje, iz samoće, našem umu šta da primijeti, šta da pomisli. Prije nego što to shvatimo, neke riječi su već izjurile van, povrijedile ljude a zatim i nas. Zarobivši nas, osuda nas i pobijedi.
Opšte mjesto#3, drugi put.
Po završetku svih obaveza koje je sebi zadala, sjela je u automobil i… otplovila. Natrag. Unazad, jer je u sadašnjosti sivo i tmurno. Naprijed- ne zna gdje se nalazi. Sada boli i nema smisla. Sada je tužno obećanje dato u trenucima neke davne sreće. Sada je prevara. Tužna i jadna obmana, koja se jednom zvala budućnošću. Sada je ogavna istina koju vidiš kad se prsti realnosti zabodu u tvoje oči, skidajući sa rožnjače napukla ružičasta sočiva, ostavljajući za sobom krvave, poderane, inficirane oči. Oči koje vide mutno. Oči koje peku dok gledaju.
Opšte mjesto#1, treći put.
Sve i ništa, opet su tu. Krevet je tu. Mrak je tu. Aurora Borealis je tu. Tu je i spori trzaj žice električne gitare, i umorni udar u bubanj. Tu su i njihova tijela, uredno namještena jedno pored drugog. Obije ljušture leže na leđima, sa glavama okrenutim jedna prema drugoj.
Oči#1 gledaju u Oči#2.
Oči#2 gledaju u Oči#1.
Vide li se?
Slana kap je zamaglila prozore. Zastavila je svijet na tren. Onda se otkinula, i kliznula niz brdo.
Zenica. Duboka, tamna rupa koja se širi eksplozijom zelene i braon. Tanke, tamne linije koje izranjaju iz crne rupe, protežući se kroz beskraj zeleno-braon irisa, crtajući tako svemir u kojem si u jednom treptaju prepoznala svoje oči. Tačka u irisu koju ima Samo Neko Na Ovom Svijetu.
Svemir#1 gleda u Svemir#2.
Jedan usklađeni takt.
Ogledalo počinje da mijenja odraz.
A zašto misliš da si sama? Kako da te on voli drugačiju, ako ti sebe ne gledaš očima ljubavi? Od toliko mogućih dobrih i manje dobrih verzija sebe, zašto biraš baš tu?
Možda po prvi put, Svemir#1 gleda očima Svemira#2. Nižu se slike, obojene slomljenim tanjirima, bačenim telefonima, zalupljemim vratima. Tužne su to slike, i tihe su. Prošarane su nerazumijevanjem, strahom, lažnim ponosom koji nam podmeće ego. U trenutku kad se strgnu sočiva sa razuma, kad Ona Poslednja Suza spere gnoj sa iskrzanog oka, onda se stvara prostor da vidiš da je iza svega šćućurena jedna ranjivost. Tvoje je samo da dozvoliš. Da priznaš. Da shvatiš.
Happy ending#1
Zagrljaj. U miru su.
Happy ending#2
Raskid. U miru su.
Happy ending#3
Veza Duša se prenosi iz života u život, dok ne isplate svoja dugovanja. U miru su.
