Sat otkucava, pogledaj. Dani odbrojeni, zar ne osjetiš? Puštam ti ruku, ne opiri se. Ne vrijedi, prihvati to i prepusti nas zaboravu. Neplaniranom. Jer svako more s vremenom postane nemirno, zbog oluje i vjetrova… Nije tajna, sama znaš. Naš brod je potonuo.
Drhtaj srca me tjera da se otvorim, u ove kasne noćne sate. Možda i nostalgija, osjećaj krivnje, savjest proradila. Oprosti mi što nisam održao datu riječ, nisam ti stvorio život kakav si htjela, zavidan, čak pomalo nestvaran. Ali moguć, s nekim drugim, sa mnom ne.
Ne odbacujem te, grijeh se tako izraziti. Ne briši suze, pusti nek teku, manje ću te boljeti sutra. Progutaj tu knedlu, zakopaj uspomene. Ne možeš me zadržati, nisam više taj. Promijenio sam se, nesvjesno.
Osjetila si to po hladnoći koju sam ti svakodnevno pružao. Čekala si me, trošila zvijezde padalice na mene, redala želje…Ne uzmi mi za zlo. Gledao sam te nesretnu i bio sretan, da li je moguće da smo dotakli dno?
Ne mogu ti odgovoriti gdje je puklo, gdje smo se izgubili ni na kojem putu. Znam da je vrag uradio svoje, malena. Sada, kada su svi dobri i loši dani iza nas, kada sam te naučio voljeti, vrijeme je da te predam drugom. Boli, ali tako treba biti. Ne dopusti da te ja uništim, ne tuguj. Ne dozvoli da mladost vene, šteta je. Meni za ljubav. Daj si taj užitak da preboliš il’ bar zaboraviš.
Teško je znam, gledati me kao stranca, iako oboje znamo da nikad stranci nećemo biti. Znam ti snove i strahove, tanku nit između laži i istine, dobru i lošu stranu prošlosti, svaku tačku tvog netaknutog tijela, srce kad plače i kad je sretno, miris koji se isticao u moru istih. Srce mi ne dopušta da te zaboravim, ma da će nas vrijeme svakako pregaziti. Svjesni smo.
Kao da nikad nismo ni koračali zemljom, ruku pod ruku. A jesmo, sjećaš se? Neću dirati u ranu, oprosti. Ponijelo me kao nekad da ti otvorim dušu. Kaješ li se? Dala si mi godine, trud, sreću, sebe… zauzvrat dobila udarac, lanac oko vrata.
Znaš, ja se kajem. Htjeo sam topao dom, tebe koja me čekaš umorna i pospana, porodicu, neki lagodan i luksuzan život. Bit će da me je mladost udarila u glavu, nisam se otimao, samo te pustio ne gledajući u tom pravcu. Osjećam te, tu negdje u lijevom uglu srca, priznajem. Ma da, prilično leden i uobičajen osjećaj za jednu voljenu osobu.
Prestao sam mariti za tebe, brinuti se, boriti, razbijati granice nemogućeg. Prestao sam pridavati pažnju tvom postojanju, tvojoj suzi i blagom smirujućem osmjehu. Zaboravio sam da si krhka, lako lomljiva.
Jesam li zato loš čovjek?
Ponoć je, vjerovatno je došao kraj svemu, kao i ovom danu. Vrijeme je da zapečatim ovu ljubav, stavim tačku na nas. Čitaj. Ne plači. Srednjoškolska ljubavi, gotovo je. Kao i sve ostale, negdje zakopane u dalekoj prošlosti, i ova će im se pridružiti.
Zaboravi datum, sve brojeve koji nas povezuju. Zaboravi da sam te volio, ne vraćam se više. Ne okrećem se. Ni ti nemoj, iako te budem zvao, nemoj. Budi sretna u skladu svojih mogućnosti, pruži priliku nekom da te usreći, nekom boljem čovjeku. Jakom, ne slabiću poput mene.
Ostvari san, usavršavaj se. Živi, ne preživljavaj. Odlazim ti iz života, malena. Nismo uspjeli ali zapamti, Najbolji donosi samo najbolje odluke. Vjeruj Mu.
Sretno ti…
