Četiri prijatelja se ukrcaju na manji brod jedne ljetnje večeri. Dva muškarca i dvije žene – svi u ranim dvadesetima. Oko dva sata iza ponoći, odluče da se brćnu u jezeru, ali zaborave da supuste sidro. Brodić nastavi da pluta, a prijatelji se razdvoje u noći. Satima kasnije, ribar pronađe djevojke koje su se uporno održavale na vodi, a policijska patrola pronađe jednog mladića. A drugi?
Njegovo beživotno tijelo su pronašli u vodi, nakon nekoliko dana.
Ovo se desilo u Čikagu, 2010. godine. Jedna djevojka navodi da je znala momka koji je nastradao i to joj je dovoljno da se strese od straha svaki put kada se sjeti tog nemilog događaja. Za nju to istinski užas: Kada je samo jedna varijabla pogrešna, samo jedna manja greška, pogrešan korak ili rendom okolonost preokrene redovan događaj u tragediju. To je noćima drži budnom – svi momenti koji mogu dan pun rutine na poslijetku učiniti pogrešnim.
Strah je neugodan, ali je i koristan. On je, pak, kontraproduktivan kada vas sputava da funkcionišete u svakodnevici. Tada vam vjerovatno treba profesionalana pomoć.
Strah je univerzalan i specifičan. Svi osjećamo strah, ali okidači na njega variraju. Ne postoji čarobni štapić za rješavanje straha, ali je bitno da razlikujete činjenice.
A čega se vi bojite? Da li se i vi više plašite bolesti, gubitka i/ili promašaja nego zmija, duhova i stranaca sa maskama?
Evo šta je sedam žena reklo, čega se najviše plaše:
Nadja Lensi (Nadia Lency), 44 godine, Džordžija
Strah: Da će mi se brak raspasti jer je moj muž prihvatio posao u drugoj državi. Bio je nezaposlen više od godinu dana nakon što smo se vjenčali. Odvojen život je usamljenički i težak, pogotovo jer sam većinu života provela sama i udala sam se sa 40. Pomažem mu oko njegove kćerke iz prethodnog braka i brinem se da se u našem velikom domu sve ne raspadne, a sve to dok se trudim održati komunikaciju s njim. Brinem se da je sve to neodrživo, a plaši me i šta budućnost nosi.
Heder Hampbri (Heather Hembrey), 56 godina, Virdžinija
Strah: Bojim se da sam, u potrazi za poslom, žrtva diskriminacije zbog svojih godina. Naravno, ne pokazuju to poslodavci na prijavama i tokom razgovora, ali vjerujem da postoji indirektna diskriminacija. Imam dva master rada i dobre uspjehe, kao i validno iskustvo u svojoj profesiji. Ali, nemam sreće nakon prvog kruga razgovora. Nakon toliko ulaganja u svoju karijeru i školovanje, moj rad je veliki dio mene kao ličnosti. Moja neuspješna potraga za poslom je uticala na moje samopouzdanje i spustilo mi kriterijume pri pronalaženju posla, te prouzrokovalo depresiju, koja nadalje utiče na čitavu moju porodicu. Bojim se da me je profesionalni svijet proglasio nevalidnom.
Rejčel Megvin (Rachel McGuinn), 33 godine, Virdžinija
Strah: Alchajmer. Strah da izgubim razum ili identitet je moj najveći strah. Moja baka, sa kojom sam bila veoma bliska tokom odrastanja, je imala znakove demencije pred kraj života. Posmatrala sam je kako se gubi između svjetova, a to me i danas uporno proganja, iako je prošlo nekoliko godina od njene smrti. To čini moj sekundarni strah od zmija blijedim u poređenju sa strahom od te bolesti.
Keli Mekanel (Kelli McCannell), 33 godine, Mejn
Strah: Bojim se da će moji sinovi izrasti u kretene od muškaraca! Vodim neprofitnu feminističku organizaciju i imam tri sina. Svakoga dana se trudim istaći nepravdu, ali ne na način da se isključe odmah kada čuju o čemu se radi. Nastojim da razmišljaju kritički i postavljaju pitanja. Nastojim da ih nagnam da iskazuju emocije te da nauče da drugi ne mogu biti odgovorni za njihove postupke. Ali kada pogledam današnji svijet, bojim se da će postati dio problema današnjice.
Baz Grin (Buzz Green), 55 godina, Japan
Strah: Nedavno mi je dijagnostifikovan rak. Najveći strah mi je da neću moći otputovati u Argentinu. Većinu svog života sam putovala, i to uglavno sama. Živim i radim u Japanu, pa je Argentina veliki zalogaj, ali je mjesto koje sam oduvijek htjela posjetiti. Pomisao da nikada neću otići tamo me jako rastuži.
Alajna Tombridž (Alaynah Tombridge), 27 godina, Njujork
Strah: Odrasla sam slušajući o tome, ali i ubjeđujući sebe u to, da sam izvanredna i da mogu postići sve što zamislim. Toliko sam srećna što imam porodicu koja toliko vjeruje u mene. Ali to mi ipak nije dalo samopouzdanja. Umjesto toga učinilo me aksioznom i u konstantnom strahu od neuspjeha. Težim velikim stvarima, ali ako ne uspijem, da li sam ikada u stvari bila izvanredna? Ili sam samo prosječa djevojka sa natprosječnim iluzijama?
Teri Nilsen-Stajnhard (Therry Neilsen-Steinhardt), 70 godina, Virdžinija
Strah: Moj najveći strah je onaj od klimatska promjena. Najviše se bojim UN-ovog klimatskog izvještaja, koji je dao zemlji jednu dekadu da se promjeni ili nestane u plamenu. Gledam bebe rođene u mom okruženju i postajem očajna. Pomišljam o samoubistvu, ali imam karte za operu i odlučim da se radujem sitnicama.
