Još se svježe sjećam tih scena iz djetinjstva.Kada bi skakali po kauču, ili prebrzo trčali niz hodnik ili ulicu, kada bi bili previše uzbuđeni zbog sutrašnjeg izleta ili jednostavno se prepustili žutoj minuti uvijek bi došao neki glas sa strane i rekao: Prestanite! Oplakat ćete.
To „oplakat ćete“ moglo je značiti nekoliko stvari. Ili ćemo u svojoj žutoj minuti dječje sreće i nestašluka napraviti neku nepodopštinu i dobiti batine, ili ćemo pasti i ozlijediti se, ili ćemo jednostavno oplakati sutradan zbog nekog trećeg razloga.
Od malena nas uče da je biti sretan, sretniji i najsretniji potpuno neprirodno stanje nakon kojeg zasigurno slijedi jedna od tri opcije.
Ili ćemo dobiti batine od života jer smo u trenucima svoje sreće razbili neku kristalnu vazu, ili ćemo pasti i ozlijediti srce ili um, ili će nam život jednostavno sutradan prirediti nešto zbog čega ćemo plakati. Biti ravna crta ili plakati jednostavno je prirodnije, uče nas od početka.
Sreća je tako postala luksuz za razmažene koji, kako oni vole reći, nemaju pojma što je život.
Životna sreća i zadovoljstvo kod nas su u rangu najvećeg luksuza. Kada se priča o sreći kao da se priča o iživljavanju s novcem. Kad netko kaže „htio bih biti sretan“ kod nas je kao da kaže „htio bih večerati u Parizu, a doručkovati u New Yorku“.
Kod nas je sreća postala luksuz za razmažene koji su postigli sve ono što mi nikad nećemo postići, pa sada imaju vremena razmišljati o tom luksuzu o kojem pošten čovjek koji živi ovdje nema šta razgovarati.
Jeste li digli kredit? Jeste li podigli kat? Radite li na djetetu? Kad će posao? Kad će državni posao? Jel ti ga stavio jutros, jesu ti plodni dani? Jesi li se to ti udebljala? Kakva ti je svekrva? Misliš li ti išta radit od svog života? Kako to odgajaš djecu? Zašto ne dojiš? Zašto dojiš?
Sve su to kod nas pristojna pitanja, sve je to kod nas normalan život, za normalne ljude, osim pitanja o tome – jesi li ti sretan čovjek.
Probajte – pitajte nekog je li sretan. Reći će vam da su to nepristojna pitanja. Zato nisu nepristojna ova gore.
Istinska sreća potpuno je nedefinirana. Ne misli se o njoj kao o nesreći. Kod nas se srećom bave besposličari koji ne moraju dizat kredite i katove.
Zato se podigne kredit. Kat. Napravi dijete i posao. I državni posao. I stavi joj ga ujutro u plodnim danima. Smršavi se. Svekrva umre. Odgajaju se nova djeca kojoj se govori da će oplakati ako se previše smiju. Doji se i prestaje se dojiti.
I uvijek se izbjegava ono najnepristojnije pitanje. I odgovor na to pitanje.
Jesi li ti sretan u tom svom životu?
