Zaključujem da neprijatelj nije ruž, već samo krivica – zaslužujemo šminku, ako to želimo.
I slobodan govor.
Zaslužujemo da budemo i seksualne i ozbiljne – ili šta god poželimo.
Zaslužujemo da oslobodimo grudi,noge i leđa, ako to želimo. Da jedan dan imamo komadić odjeće, a naredni budemo potpuno prekrivene, u zaivisnosti od toga kako se osjećamo, a zar to uopšte treba da je pitanje?
Zar čak i treba opravdanje za to kako se osjećamo? Žene se više ne bi smjele skrivati. Nećemo ostati skrivene figure iza sjenke labilnih muškaraca koji nas ponižavaju, a bez nas ne znaju ni koji im je identitet.
Nećemo ostati skrivene, nedorečene i tihe. Imamo imena. Žena vam je na svijet donijela dr. Martina Luthera Kinga. Žene su vam dale superheroje, predsjednike, a prema Bibliji, žena vam je dala Isusa. Žena je dala i vas same.
Kad bismo napokon prestali djevojkama i djevojčicama govoriti da se pokriju i umjesto toga počeli (pre)odgajati muškarce, ali i čitavo društvo, te ih učiti kako da poštuju temeljne slobode i privatni prostor drugih, tada bi možda i više žena bilo spremo pričati, plesati i odbacivati grudnjak.
Umjesto subjekta, žene se konstantno smatraju objektima kojim upravljaju muškarci. Ako je pokrivanje žena garant moralnosti, onda bi društva u kojima je zakonom nametnut dres kod pokrivanja trebala biti najnormalnija društva.
Međutim, stvarnost pokazuje da iza forme nametnutih moralnih normi cvjeta korupcija, nepotizam, socijalna nepravda i naselje, od kojih nasilje nad ženama dominira. Umjesto rada na mentalitetu i izlascima iz okvira patrijarhata i primitivizma, najlakše je za sve probleme društva okriviti žene i njihova tijela koja navodno ometaju muške glave da budu moralno uspravne i etične.
Zaslužujemo plesati, plivati bez odjeće, pustiti kosu, pokazati rame i ključnu kost, našminkati se, otkriti tetovaže, piti, smijati se, flertovati, koketirati, trenirati, studirati, biti zdrave, srećne. Zaslužujemo živjeti.
Piše: Anastasija Gavrilović
