Dan na plaži – dan kad je sve baš onako kako ti voliš i želiš. Tvoj dan. Srećan si i to se vidi izdaleka; osmijeh ti ne silazi s lica. I ja se osmjehujem gledajući te dok sa tatom i sestrom izvodiš akrobacije u vodi.
„Još jednom, tajo! Baci mi još jednom“, uzvikuješ svaki čas, a onda brzo dotrčiš do mene samo da obrišeš lice (jer, zaboga, ne može lice da nam bude mokro dok smo u vodi!) i to me uveseljava. Svaki put me poljubiš i trkom odlaziš na još jedan skok.
Evo te opet. Krećeš prema našem suncobranu, pijesak te pecka pa malo i zakukaš, ali ne odustaješ od svog nauma. Ideš dalje, tvrdoglavo kao i uvijek. I baš u tom trenutku, baš tad, po prvi put pomislih sa olakšanjem i radošću – pa sve je dobro! Ti si dobro. Biće sve dobro.
I možda ćeš se jednog dana ljutiti na mene što sam ispisala ove stranice, ali ja moram da te ispričam. Moram da ispričam tvoju priču…Našu priču.
***
„Znate, on ne sjedi u krugu kao druga djeca. On neće s njima da se igra. On neće da spava, sjedi, miruje…“
-Neće, ne može, ne razumije!
„Mora biti kategorisan. Mora imati asistenta. Mora ići kući prije spavanja.“
-Mora. Mora. Mora.
„Da, kasni. Morao bi govor biti bolji za njegov uzrast. Nije postigao razvojne ciljeve. Razvojna disfazija ili autizam, vidjećemo.“
-Kasni. Razvojna disfazija. Autizam.
***
Noćima smo tata i ja čitali sve do čega smo mogli doći, a danju smo se borili protiv onih koji ti nisu davali nikakve šanse. Svako na svoj način i svojim oružjem, ali sa jasnim ciljem – niko ne smije da ti ruši samopouzdanje, krade osmijeh i vuče unazad. A bilo ih je, mili moj dječače…Još koliko ih je bilo.
Tvrdoglavo, kao i uvijek, ti si, naravno krenuo naprijed.
Jedna riječ, pa rečenica, pa rečenica po rečenica…
***
„Mamiceee, da kupiš sladoledaaa“, dovikuješ mi iz vode.
„Predrag, kako se lijepo kaže?“,opominjem te (ipak nam je gramatika važna).
„Mamiceee, možeš kupiš sladoledaaa?“
Ma kako ne mogu! Kasnije ćemo misliti o gramatici, sad je važniji sladoled i osmijeh koji obasjava dan…Svaki dan.
Naša borba je počela kad si napunio dvije godine. Sjećam se kao da te sad gledam, sjediš na plaži (opet plaža, ali tamo si svoj više nego bilo gdje drugdje) i bacaš kamenčiće u vodu. Prvi dan nismo bili zabrinuti. Zabavljao si se, mali si, to je bila igra koju si volio. Drugi dan smo već pokušavali da ti skrenemo pažnju na nešto drugo, ali bezuspješno…Kamenčići i samo kamenčići. S odmora smo se vratili umorniji nego što smo otišli i sa sjenom preko lica i preko duše…Nešto zaista nije bilo u redu.
Nismo mogli da razdvojimo gdje se završava tvoj problem, a gdje počinje karakter, tvoj teški karakter, pa smo pokušavali da budemo strogi, da te sputavamo, da ti ne dozvoljavamo da ideš, trčiš, skačeš, jedeš čokoladu…Da, toliko smo griješili. Sa svakom našom zabranom ti si postajao sve nesrećniji, nezadovoljniji i sve ljući. Bijesan, jer te ne razumijemo i ne dozvoljavamo ti da nam pokažeš ko si u stvari, plakao si, vrištao i na sve načine nam govorio da te ne poznajemo i da srljamo iz greške u grešku.
I onda sam jednog dana rekla dosta! Ne možemo više ovako. Ako ovako treba da živimo, ne želim…Ne mogu. Zaslužujemo bolje svi i ti, a i mi. Možemo mi to, zajedno.
Tata je čuo moj očaj i pridružio mi se, bespogovorno. Ne samo pridružio, tata je činio sve ono za šta ja još uvijek nisam imala hrabrosti. Najveća igrališta, na kojima te nisam smjela čak ni gledati, posjećivali ste vas dvojica, momci. Svaki dan, nova avantura. Planinarenje, šetnja, bazen i naravno, prodavnica, tvoje omiljeno mjesto.
Prestali smo da vičemo, prestali smo da zahtjevamo ono što ne želiš, prestali smo da te upoređujemo i dajemo ti rokove…Prestali smo da igramo protiv tebe.
Kuvali smo zajedno, pravili kule od pijeska, hvatali bube, gledali crtiće, slagali kocke, pjevali i plesali. Išli na more, išli u selo, slavili rođendane i nove godine, popeli se na Akropolj i udomili Zoli. O, kako smo samo počeli da uživamo u svakom danu, u svakom zajedničkom trenutku, a ti kao da si osjetio šta nam je potrebno za osmijeh pa si ubrzao korak.
„ A kao avion, B kao bubamara, V kao voz, G kao maćka…“
Dobro, dobro, nismo baš sve odjednom naučili, ali idemo dalje…Svaki dan nešto novo, svaki dan novi razlog za sreću.
***
„Mamice, da kupiš kinder jajce.“
Ma svijet ću da ti kupim!
***
Mi smo počeli da te osluškujemo, pratimo i ohrabrujemo, a ti si počeo da cvjetaš u skroz drugi cvijet. Zalivali smo te zagrljajima i poljupcima, pohvalama, podrškom i osmjesima i nikada se više nismo osvrnuli na savjete onih koji su govorili kako tebi treba čvrsta ruka.
Da, treba, ali ne čvrsta nego ruka od čokolade.
Našao si svoj ritam, mili moj, i sigurno koračaš sopstvenim putem ka svom cilju. Neko će, možda stići prije tebe, ali tvoja se posebnost ne može staviti u okvire očekivanja i prosječnosti. Shvatili smo da razvoj nije takmičenje i da na to više nećemo pristajati. Svaka prepreka koju smo zajedno savladali, svaka naučena riječ, vještina ili igra bile su dio jedne neponovljive priče…Naše priče.
Nema tačnog vremena kada bi trebalo da prohodamo, naučimo da pričamo, čitamo ili pišemo i kad smo to shvatili i prihvatili, pokazali ti da vjerujemo u tebe, ti si nama pokazao svoje prave boje, one najljepše, najšarenije.
Sijaj, zvijezdo moja, sijaj i rasti, donesi svjetlost svima oko sebe. Trči, skači, istraži svijet na svoj način i uživaj u svakom trenutku. Uči, popni se na svako drvo i uskoči u svaku baricu i mi ćemo sa tobom ili iza tebe – ti ćeš odlučiti.
Možda će tvoj put biti drugačiji i ponekad će sigurno biti teško, ali svaki korak je važan i svaki se računa dok god ideš naprijed. Nema granica, dječače moj, ni pravog doba za bilo šta…Nebo je granica i uvijek je pravo doba.
