Gostujući u Oslobođenoj, Malik Garibija, nacionalni direktor SOS Dječjih sela u BiH, govorio je o ključnim razlikama između domova za djecu bez roditeljske skrbi i SOS modela brige. Kako je pojasnio, SOS Dječja sela nastala su još 1949. godine s idejom da djeca trebaju odrastati u porodičnom okruženju. U poslijeratnom periodu, kada je bilo mnogo siročadi i udovica, cilj je bio povezati ih i stvoriti alternativne porodice. Garibija ističe da u SOS-u duboko vjeruju da stabilna i čvrsta emotivna veza s jednom osobom može u potpunosti promijeniti život djeteta. Upravo u tome vidi suštinsku razliku u odnosu na institucionalni smještaj.
Upozorio je da mnoga djeca u Bosni i Hercegovini nemaju iskustvo odrastanja u funkcionalnoj porodici, a neka, iako žive s biološkim roditeljima, nemaju izgrađenu sigurnu emotivnu vezu. Izgradnja takvog odnosa zahtijeva vrijeme i posvećenost, ali kada se uspostavi, donosi duboke promjene; od osjećaja sigurnosti i povjerenja do razvoja identiteta i emocionalne stabilnosti.
– Dijete tada dobija osobu kojoj može vjerovati, koja ga čeka i brine o njemu, i to mijenja sve, čak i na nivou razvoja mozga, naglasio je Garibija.
Garibija je govorio i o uspjesima mladih koji su odrasli u SOS porodicama, ali i o važnosti zaštite njihove privatnosti. Naglasio je da organizacija strogo čuva identitet djece i mladih iz svog sistema, zbog čega ne iznose njihova imena u javnosti.
– Cilj nam je da izgradimo samouvjerene i snažne mlade ljude, a ne da ih obilježimo njihovom prošlošću, istakao je Garibija.
Iako bez otkrivanja identiteta, podijelio je nekoliko primjera uspjeha: među bivšim korisnicima SOS sela danas ima vlasnika IT kompanije sa desetinama zaposlenih, profesionalnog baletana, glumaca, kao i novinara u vodećim medijima. Prema njegovim riječima, riječ je o izuzetnim postignućima, posebno imajući u vidu izazove s kojima su se ta djeca suočavala tokom odrastanja. Posebno je izdvojio i jednu ličnu priču koja ga je, kako kaže, učinila ponosnim. Naime, SOS tim je pomogao mladom čovjeku, koji radi i sam se bori za egzistenciju, da riješi stambeno pitanje. Zahvaljujući solidarnosti bivšeg korisnika programa, koji danas živi u Zagrebu, omogućena je kupovina stana po simboličnoj cijeni.
– Znati da će ta mlada osoba imati svoj krov nad glavom je ogroman uspjeh. U drugačijim okolnostima, bojim se da bi imao mnogo manje šansi, rekao je Garibija.
Na pitanje koliko je teško ostati profesionalan u poslu koji direktno utiče na dječje živote, Garibija je priznao da je riječ o izuzetno zahtjevnom zadatku. Ipak, kaže da ga je iskustvo iznenadilo.
– Očekivao sam ogromnu težinu i dileme, jer svaka odluka utiče na nečiji život, na neko dijete. Međutim, vrlo brzo sam shvatio da mi nigdje nije bilo lakše donositi odluke, rekao je.
Kao ključni razlog naveo je jednostavan, ali presudan princip kojim se vode u radu: najbolji interes djeteta.
– Kada se suočite s teškom odlukom i krenete razmišljati o svemu, kako će se ko osjećati, kakve će biti reakcije, samo se zaustavite i pitate: šta je u ovom trenutku najbolji interes djeteta? To je jedini pravi kompas, zaključio je Garibija.
Dodao je da upravo taj princip pomaže zaposlenima da zadrže profesionalnost i donesu odluke koje su u konačnici najispravnije za djecu o kojoj brinu.
