najnovijeNaslovna vijestŽivot

Ne, ja nisam samo žena koja je imala rak, ali je rak napravio drugu ženu od mene

„Dobar dan, da, potvrđen vam je limfom. Otpašće vam kosa.

Da li želite da primate terapiju u Beogradu ili u Banjaluci?“

Brankica Raković

Nijedna rečenica preko te.

Šta sam osjećala u tom trenutku nakon što su mi tri puta pogriješili dijagnozu?

Olakšanje.

Šta sam trebala da osjećam?

Strah, ljutnju, paniku.

Grčevito sam se držala za misao da je doktor koji je to izgovorio bio baš zgodan, a da je onkološka knjižica bila roze boje.

Moje ime je Brankica i ja sam dva puta pobijedila rak. A u toku te borbe on je nebrojeno puta mijenjao mene. Može li se to upisati i u njegove male pobjede ili ćemo sebično i to pripisati meni, jer ja sam ona koja je preživjela, a njega nema da bi se bunio?

Možda biste više voljeli da ovdje čitate o svim tim trenucima kada sam visila između života i smrti. Stvarno i u svojoj glavi.

Možda bi vam bilo korisnije da vam pričam o tome koliko sam se plašila, kako sam pala u nesvijest kad mi je pola moje kose ostalo u rukama prilikom pranja nakon 5. hemioterapije, možda bi vama koji ste ovdje došli po malo utjehe bilo lakše da znate da nije samo vama bilo ili jeste teško.

Ali ja danas želim da pričamo o tome na koji način te rak promijeni. Kako nakon svega toga baš ništa ne ostane isto. Ni ti, ni ljudi oko tebe.

Moje ime je Brankica i ja nisam samo žena koja je imala rak.

Ja sam ona koja je uspjela da u svemu tome nastavi da voli život. Koja nije dala sistemu u kojem je liječena da bude jači od nje ni u kom trenutku. Koja je svoju bolest nosila u naručju po hodnicima, zakopčana iglama za boce pune nesnosne hemije. Ona koja je svoju priču podijelila s drugima u nadi da će u njoj naći utjehu koja je meni tad bila potrebna.

Ja sam majka djevojčice koja me je zvala „moj lijepi ćelo“ i koja je dok je mama bila u bolnici od silnog nedostajanja ušla u fazu da grize drugu djecu sa svoje 2.5 godine, tražeći tako način da ispolji osjećanja koja nije znala odakle dolaze.

Ja sam drugarica ženama, ali i muškarcima koji su snimali smiješne videe, dolazili do VMA putujući nekad i više od 20h, koji su kuvali, nosili me, zabavljali, vjerovali, ostali sa mnom do kraja od početka.

Ja sam žena koja je nakon liječenja učila da ponovo voli svoje tijelo, otkrivala puteve kojima je zalutao njen libido, učila kako da se ponovo zavolim bez patetike, bez davanja samoj sebi supermoći koje nemam, učila da se pustim na miru i da nađem zahvalnost prema svemu što mi se dogodilo.

Ja sam hodajući haos uglavnom na štiklama, željna pokreta, stvaranja, inspiracije i ljudi koji jedni drugima žele dobro i koji jedni u drugima vide dobro.

Dobiti dijagnozu bilo kojeg kancera znači zauvijek uz sebe nositi strah i svjesnot od sopstvene smrtnosti. Činjenica da čak ni moja doktorica ne dozvoljava da kažem da sam izlječena, već zaliječena, govori o nestabilnosti tog stanja, o tankom ledu po kojem se kliže naš organizam konstantno očekujući napad sopstvenog tijela.

Mene je ta neizvjesnost promijenila. Probudila prkos, oslabila kočnice, natjerala da se zapitam šta stvarno volim, za šta stvarno, do dna stomaka dišem, zbog čega uzdišem i s kojeg je kontintenta slon koji mi se nekad udobno smjesti na grudi.

Mene je gubljenje dva života od ovih 9 koje imam natjeralo da probam da ne gubim više nijedan u odnosima u kojima se ne raste, u poslovima od kojih se dobija čir na želudcu, da češće govorim neću i ne želim, jer uglavnom mogu, da još češće govorim ljudima da su lijepi, da ih volim, da su fantastični i da je moj života ovakav baš zbog nekolicine njih.

Mene je moj limfom promijenio na bolje, bez obzira na ožiljke na lijevoj strani, tamo gdje se ključna kost prkosno nudi pogledima, bez obzira na stotine dana u bolnici, daleko od onog što sam rodila, bez obzira na toliko smrti koje su kao izlasci i zalasci sunca dolazile svakodnevno oko mene.

Ne, ja nisam svoja dijagnoza.

Ja sam i uvijek ću biti – samo svoja. 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije