Život je slatka mala izvrnuta torta.
Ono nešto izmedju onoga što mi mislimo da je baš važno.
Život je tuga koja te natjera da se unutra počistiš, uljudiš, protjeraš sve ono što misliš da voliš kroz komore i pretkomore da vidiš zapinje li nešto.
Tuga je jedna gospodja medju osjećanjima, mirna, dostojanstvena i svjesna da bez nje ni sreća ne postoji.
Život je ono kad misliš da ne možeš više pa u kaputu nadješ nešto para. Ko zna otkad.
Život je sve nešto ispočetka, sve ono što na momente izgleda kao kraj, sve ono što ni ne razumiješ.
Život se kotrlja po promašenim trenucima, po rupama u kojima su nekad bili neki ljudi, po bivšim ljubavima, po danima kad se čini da si ti hodajući pun mjesec.
Život nije nikom ni majka ni maćeha, on je dijete željno pažnje, igre i osam sati sna.
Život je i kad neko umre, one suze u koje stane sav šećer te ljubavi, život je taj osjećaj da ćeš se i ti, kad tad završiti.
Život se ne mjeri ni brojem pobjeda, ni nulama u glavi. Često se sakrije u ono potrošeno na sebe, zbog sebe, od sebe.
Često se najbolje zabavlja baš kad gubi.
Život ne počinje ni u ponedjeljak, ni u petak. Nekad je najbolji utorkom, a i četvrtak umazan šlagom zna biti baš zanimljiv.
Živote, lutalico izmedju dvije tuge, ja te volim.
Iako ti to često nisam govorila.
Iako sam baš mislila da se podrazumjevaš.
Čuvaću te, paziću te i hraniti te smijehom.
Obećavam.
