“Kod nas u Bosni postoji jedna riječ koja je odgovor na sva pitanja o tome šta je to što čovjeka može učiniti sretnim, to je rahatluk! Možeš ti imati milione ali ako u duši nemaš rahatluka džaba ti sve!”.– Zulfikar Zuko Džumhzr, putopisac
Sredina je marta, danas imam slobodan dan a univerzum me nagrađuje suncem, cvrkutom ptica, zarazno dobrim raspoloženjem i proljeće samo što nije pokucalo na prozor. Brat se jutros probudio sa željom da jede burek za ručak, to je saopćio još uz onu ranu kafu sa sabaha koju nam redovno pravi. Zezam ga da je mogao donijeti gotov kad je već ustao prije mene, jer volim i ja gotovio. A lažem, ne volim, nema bureka dok ga ja ne napravim sebi, a i on to misli, pravim ga po našem ukusu, jer svakom drugom nađemo manu. Zakuha mama za dvije jufke, petak je mubarek, on ode na džumu pa će na posao, radi drugu smjenu ove sedmice.
Razmišljam o ironiji moje glasne borbe za ravnopravnost žena kad mi je poraz što u tepsiju ne može stati ovih 17 zvrkova bureka koje sam savila. Premećem, okrećem kao rubikovu kocku samo da sve stane, još i da lijepo izgleda naravno jer se prvo jede očima. Ide mi vrijeme, leti, ja se preznojavam od muke!
Hoću da kuća miriše na burek kad mi se brat vrati sa džuma namaza, da je taman, ni vreo ni hladan baš kako on voli, jer napravila sam ga po svom i njegovom ćejfu. Sreća pa dijelimo isti ćejf za burek jer šta bih onda nego savijala dvije tepsije. Stigla je tepsija do rerne konačno, i sad ti ja sjedim pored one rerne sa knjigom u ruci, čitam i čekam da zamiriše pa da okrenem baš kad treba, mora to biti sve kako sam zamislila kad sam se već preznojavala za ćejf.
Kad me čovjek pogleda ne bi rekao da ovako mala i sitna mogu pojesti pola tepsije pite ali vjerujte mogu. Govorim sebi kako treba imati mjeru i mislim, brat može više od mene pojesti pa neka jede. Mama opet ima onu svoju malu tepsiju, po njenom ćejfu sam joj pravila pa ona nije ugrožena našim otvorenim apetitima i gladnim očima. Nema veze, jedna, dvije ili tri tepsije mora se zajedno jesti jer je veća nafaka, berićetnije je a i ljepše, najljepše.
I da vam kažem ovako punog stomaka ništa na svijetu ne bih dala za tu sofru, mi ovako različiti i svako na svoj način čudni, svako sa svojim brigama i deverima a opet i zajedničkim jer svako brine za onog drugog i trećeg opet smo rahat. Rahatluk ne možeš kupiti ni na kredit ni na rate, ni jedna banka niti jedan tržni centar, nema rahtluka u ponudama u ugovorima, na rafama i policama, na vješalicama, niko ga ne nudi a svako ga traži i teži mu, možda ga neko naziva drugačije ali svako zna da rahatluk nema cijenu.
Nema ni moj, nekad je on u tepsiji bureka, nekad u fildžanu kafe, nekad je u zagrljaju, u mirisu behara, u šali sa kolegama na poslu, nekad u lijepoj muzici i između korica knjige, u pjesmi ptica kada sviće dan, u iskrenom i lijepoim savjetu koji mi prenose moje starije rodice, u kasnonoćnom razgovoru sa prijateljicama, u mirisu doma i trenutku kada shvatiš da si nekome uljepšala dan lijepom riječju, iskrenim osmijehom i ljubaznom gestom, u iščekivanju susreta sa dragim ljudima. Nekad je skriven između redova, između pogleda, između neizgovorenog, u čežnjama i željama ali je tu opipljiv, osjetim ga, ne bih ga prodala ni poklonila nikome niti bilo čiji kupila i uzela ali bih ga svakome od srca poželjela da za njime traga i da ga nađe i čuva.
