Počinju teški kišni dani, kad je najljepše biti na toplom. Mene takvim danima, putevi počnu da prizivaju, da osjetim adrenalin vožnje po krivudavim cestama, negdje što dalje, dalje od sebe. Ali ne, ovaj put može, ali samo s tobom.
Ti me jedini držiš na mjestu, i ako se pomjeriš negdje, otputuješ u neki drugi grad, ja kao namagnetisana idem za tobom, da sam ti što bliže, da osjetim kako dišeš. Osjetim te, uvjek. Kad moraš da odeš negdje u daljinu, a nekad moraš, tad sam ko kamenčić u napregnutoj praćki koji čeka svaki momenat da bude ispaljen u pravcu u kom si otišao. Tako je čudan taj osjećaj namagnetisanih polova. Podsjeća me na neki film u kojem kažnjenike u paru vezuju jedne za druge ogrlicom oko vrata i mogu da idu kud žele, ali ne smiju da budu daleko jedan od drugog, jer ako se razdvoje više od određene razdaljine ogrlice će da eksplodiraju i doće do obostranog samouništenja. Čudno. Mi nismo kažnjenici. Mi letimo jedno ka drugom. Bez pričanja možemo da se dogovorimo kako se neki ne bi dogovorili ni nakon sati i sati dogovora. Kao onda kad smo se u sred kružnog toka našli u nekom sasvim drugom gradu. Takva dešavanja izazivaju onaj prijatni topli osmjeh, koji zgrije cijelo tijelo, isto kao i tvoj zagrljaj. Velik, jak i topao. Tačno na mjeru.
Neobični su ti šutljivi pogledi, kao da imamo privatnu zakupljenu moždanu frekvenciju. I taj osjećaj kad znam da si u blizini, tu negdje oko mene, ali te ne vidim i moram da te nađem, jer kad tebe nađem, tad nađem sebe. Sjećaš se, kad si me posmatrao iz gomile ljudi, kako te tražim i kad sam stala i u momentu se okrenula prema tebi. Kao da su se svi ljudi razišli u istom trenutku, i kao da je sve ostalo pusto i prazno i samo TI, na drugoj strani stojiš samo TI.
Kako smo dospjeli na ovaj nivo razumjevanja, nije mi baš najjasnije, ali mi je drago. Zbunjuje me to što nikad nisam ovako nešto osjećala. Znaš da ti ponekad kažem da me nešto žigne na lijevoj strani grudi, to je u stvari srce. Poslije svakog tvog osmjeha naraste po milimetar, pa mu tjesna kuća. Prerašće me i neka će.
Probudio si u meni ono zaspalo malo djete, koje je spavalo godinama, i znam da ponekad može biti naporno, kao i sva djeca. Ti bi možda odmarao, radio nešto, a malo derište se razigralo i nekad je i dosadno, ali to ništa nije od zlog u meni, već od čiste radosti i ogromne ljubavi, tvog postojanja, tvog postojanja koje djelom daješ i meni. Drago mi je što postojiš, takav kakav si, i što smo se nakon toliko mimoilaženja uspjeli sresti, jer sve ono što nam je zajedničko, potvrđuje da smo se sigurno sretali i prije, samo se nismo prepoznali. Čak i prije, prije, u nekim prošlim životima.
Kažu: srodne duše. Valjda. Moguće. Ja nemam naziv za to, jer u ovo malo što sam napisala, a pokušavam to opisati po ko zna koji put, znaš i sam, i svaki put krenem i nestane riječi. To što je između nas, to je toliko veliko da se ne može opisati. Možda zvučim sladunjavo, čak možda i prosječno, i stvarno mi to nije bitno, jer po prvi put, uz tebe, nije mi važno šta drugi misle. Ali, zar ne, djeca su upravo takva. Mala, malo musava, rasčupana i ozarena osmjehom, osmjehom velikim kao sunce. Tvoje sunce.
Mi, ti si me naučio tu riječ MI. Zagrcnula sam se prvi put kad sam je čula. Prepala se. I kažeš, polako, svaki dan je novi i idemo jedan po jedan. Sve što je iza nas obavija takvom toplotom dušu i isijava kroz oči onaj posebni sjaj.
I sad, kad treba da ovaj tekst privedem kraju, definitivno znam da će ostati nezavršen, jer ovo što mi se dešava nema kraja i neće nikad završiti, dok god i posljednji dah u meni postoji.
P.S. Mom Dalmatinu
