Sjećam se da sam je prvi put srela pretprošle jeseni. Obično bih je vidjela rano ujutro dok sam žurila na posao. Bila je sitna. Uvijek lijepo obučena i uredno počešljana. Ljeti je obično nosila dužu suknju i bluzu kratkih rukava, zimi potpuno zakopčan zeleni kaput i tamnu kapu ili šeširić. Obično je vukla mala kolica, ona kakva se mogu vidjeti kod starijih gospođa kada odlaze u malo obimniju kupovinu. Kretala se polako, no nije zastajala. Tada je mogla imati između sedamdeset i osamdeset godina, nemoguće je bilo to procijeniti. Uvijek je bila – sama.
Kako sam je primijetila? Zimus je imala povrijeđenu ruku i nosila je gips. U lokalnoj je prodavnici hrane stajala ispred mene na kasi i bilo joj je teško da samo sa jednom zdravom rukom iz malog novčanika izvadi novac i plati. Kako prodavačica nije primijećivala njezinu muku, okrenula se prema meni i molećivim me pogledom pogledala odozdo. Pružila mi je svoj mali novčanik, onaj kakav često imaju starije gospođe, onaj u kojem novčanice ne možete složiti nego ih samo zamotate jednu u drugu. Podsjetila me je na moju majku, maminu mamu i njezin mali novčanik u kojem čuva novac. Nasmiješila mi se kao da mi traži ne znam šta i neobičnim, dubokim glasom zamolila me je da platim umjesto nje. Nasmiješila sam se i ja, uzela novčanik i platila. Pomogla sam joj da nekoliko stvarčica koje je kupila smjesti u svoja kolica. Zahvalila se najmanje pet puta. Požurila sam da završim svoju kupovinu kako bih joj pomogla da izađe i kako bih je pitala treba li joj neka dalja pomoć – no kada sam izašla iz prodavnice nije je bilo – jednostavno je nestala!
Poslije sam je sretala još nekoliko puta, uvijek tu negdje u kvartu u kojem stanujem. Najprije bih joj samo klimnula glavom, naglašeno, kako bi primijetila da pozdravljam baš nju, a kasnije sam je počela i pozdravljati. Uvijek bi uzvratila pozdrav. Nakon nekog vremena prodavačice u našem granapu rekle su mi kako stanuje u zgradi iznad granapa. Povremeno bih je vidjela kako kupuje nekoliko jabuka, tražeći uvijek one koje su mekše i slađe, pokoji limun i mlijeko i jogurt u kesama.
Nakon tog smo je proljetos još jednom vidjeli u gradu. Sjedili smo u jednom od restorančića u gradu, čekajući da nas konobar posluži, kada je došla na vrata i konobaru pružila ceker u kojem su očigledno bile posude u kojima je htjela ponijeti nešto skuhano, nešto na kašiku. Najprije je uopće nisam prepoznala, toliko mi je neobično bilo vidjeti je u drugom dijelu grada; navikla sam se viđati je u našoj četvrti, uvijek na istom mjestu, u našem granapu ili oko njega. Mirno je stajala je na vratima aščinice, ne ulazeći unutra i puštajući konobare koji su u to doba dana bili u velikoj žurbi da brzo prolaze pored nje. Čekala je i čekala. Gledala sam je i taman sam htjela pitati nekog od konobara da je posluži što prije jer već dugo stoji tu, tako sama i sa njezinim malim novčanikom u ruci, kada joj se jedan od konobara približio sa njezinim cekerom. Pružio joj je ceker i nešto joj uz osmijeh rekao; šta, nisam mogla čuti, no vidjela sam da je na trenutak bila začuđena i da je otvorila novčanik da plati, na što ju je konobar zaustavio, ponovno joj se nasmiješio i otišao. Nekoliko trenutaka stajala je tako malena i zbunjena, a onda se polako, korak po korak, okrenula i udaljila. Gledala sam za njom, pomalo suznih očiju; ne znam zašto, no nešto se u meni pokrenulo tek tad, iako sam je prije toga viđala nebrojeno mnogo puta. Nestala je u gomili koja se tiskala oko nje.
Poslije je nisam više sretala. Prije nekoliko dana smo, u našoj lokalnoj prodavnici, čekajući na kasi, glasno komentirali buku i nered koji vlada na ulazu u zgradu u kojoj se nalazi prodavnica. Neko je renovirao stan, te je ispred ulaza u zgradu i ulaza u prodavnicu već dva dana stajalo najmanje desetak vreća otpada. Tako sam čula kako se renovira stan u kojom je stanovala gospođa u zelenom kaputu. Na moje pitanje zašto je više ne viđamo, stariji gospodin koji je u redu stajao iza mene rekao je kako je gospođa umrla ljetos. Nešto me je neugodno kosnulo kada sam to čula; kao da se nešto ugasilo u meni. Gospođa u zelenom kaputu bila je sama, rekao mi je. Potpuno sama u našem gradu. Nije bila odavde, kako mi je rekao, rođena je i živjela u malom gradu u istočnoj Bosni. Prije nekoliko godina njezina je kćerka, koja živi u Londonu, rasprodala imovinu koju je njezina majka imala u gradu u kojem je rođena i dovela je majku u naš grad; smatrala je da će joj tu biti bolje. Poslije toga nije više dolazila iz Londona. Majci je slala novac kako joj ništa ne bi nedostajalo i povremeno je zvala. Gospođa u zelenom kaputu bila je ponosna na kćer koja je uspjela tamo negdje u bijelom svijetu i svojim je komšijama pokazivala i njezine i fotografije dvoje unuka koje je uživo vidjela samo dva puta. Uvijek je govorila kako joj ništa ne nedostaje, kako hvala Bogu ima sve, kako je zdrava i ne treba joj pomoć. Umrla je sama, u nekom nepoznatom gradu, daleko od svog doma i daleko od svojih najdražih. Ništa joj nije nedostajalo, a nedostajalo joj je – sve.
Kući sam otišla s knedlom u grlu. Činilo mi se da vidim malu siluetu, kako sa otvorenim malim novčanikom stoji na ulaznim vratima restorana i strpljivo čeka svoj ručak, a zatim, začuđena dobročinstvom koje nije ni tražila ni očekivala – jer ona zaista nije oskudijevala ni u čemu – polako odlazi. Nogu pred nogu.
Ponovno je jesen, ovaj put bez gospođe u zelenom kaputu.
