Toliko morališemo o abortusima, ali smo potpuno nemoralni u nekim drugim životnim stvarima. Abortus je teška odluka, ali nikoga ne bi trebalo da osuđujemo, rekla mi je prije nekoliko dana Nikolina Stević, studentkinja medicine.
Nije za to da se žene tek tako odlučuju na ovaj korak, ali smatra da za svaku takvu odluku postoji debeo razlog.
Abortusi, čini se, nikada nisu izazivali više komentara i mišljenja nikada nisu bila više suprotstavljena.
Dok se jedni bore za pravo žene na izbor jer je riječ o njenom vlastitom tijelu, drugi govore o ubistvu nerođenog djeteta, o neodgovornosti i situaciji koja ne bi smjela biti dopuštena.
Dok se na društvenim mrežama, ali i šire vode moralne rasprave, nadležne institucije prikupljaju podatke o broju abortusa. Tako je u Republici Srpkoj od 2010. do 2015. godine trudnoća prekinuta u 13.108 slučajeva. Javnim zdravstvenim ustanovama žene su se po pitanju abortusa obratile 12.905 puta, dok su 203 žene abortirale u privatnim ginekološkim klinikama, podaci su Instituta za javno zdravstvo RS.
Dok se jedni bore za pravo žene na izbor jer je riječ o njenom vlastitom tijelu, drugi govore o ubistvu nerođenog djeteta, o neodgovornosti i situaciji koja ne bi smjela biti dopuštena.
U ovu statistiku ušlo je i 113 maloljetnih djevojaka koje su pobacile. Najviše trudnoća vještački je prekinuto 2011. godine – 2.399, dok je prošle godine to učinilo 2.056 žena.
Razlozi su, kako navode ljekari, različiti, a najčešće se radilo o neželjenoj trudnoći. Rijetko i o lošem razvoju ploda.
Mnogi upravo ovo neće opravdati. Iako je pravo žene na izbor stvar koja bi trebalo da bude sveta, činjenica je da, kažu medicinari, abortus ne bi smio da bude sredstvo kontracepcije. Za to, napominju, postoje mnogobrojni vidovi zaštite tokom seksualnog odnosa. Takođe, postoje i ginekolozi koji ne pristaju da obave abortus, što je njihovo potpuno pravo.
Prekid trudnoće vrši se kiretažom ili vakuum-aspiracijom, do kraja trećeg mjeseca intrauterinog života ploda. Pod pojmom kiretaže podrazumijeva se akušerska tehnika kojom se kiretom kida i izvlači dio po dio ploda. Kada je trudnoća starija od tri meseca, prekid se vršu operativno (najčešće carskim rezom) ili provokacijom materičnih kontrakcija.
Tako je u Republici Srpkoj od 2010. do 2015. godine trudnoća prekinuta u 13.108 slučajeva. Javnim zdravstvenim ustanovama žene su se po pitanju abortusa obratile 12.905 puta, dok su 203 žene abortirale u privatnim ginekološkim klinikama, podaci su Instituta za javno zdravstvo RS.
Nakon abortusa moguće su i komplikacije u vidu infekcija, dugotrajnog krvarenja, zaostalog tkiva, krvi u materici, probijanje zida materice, cijepanje cerviksa, embolije ili komplikacije izazvane anestezijom.
Nataša S. imala je dva abortusa. Danas je majka dvoje djece. Trudnoće je prekidala jer u tom momentu nije željela da se ostvari kao majka. Podršku je imala u suprugu.
„Teška odluka, ali desilo se neplanirano i drugog rješenja, po meni, nije bilo. Uvijek kada pričam o tome imam utisak da moram da se pravdam komšiluku. Moj život je samo moja stvar. Odluka je bila zajednička. Nisam se pokajala. Sada sam majka i to je to. Abortus je najnormalnija stvar, samo smo mi zaostali“, priča Nataša i napominje da bi svaka žena trebalo da odlučuje o ovakvim stvarima.
„Tada ne bismo imali pune domove djece. Pogledajte šta se dešava“, dodala je.
Iako je pravo žene na izbor stvar koja bi trebalo da bude sveta, činjenica je da, kažu medicinari, abortus ne bi smio da bude sredstvo kontracepcije. Za to, napominju, postoje mnogobrojni vidovi zaštite tokom seksualnog odnosa. T
Većina žena, ipak, ne želi da govori o svojim iskustvima. Odluku su donosile u sopstvenoj tišini. Ali smatraju da bi trebalo da ih donose bez osuda okoline.
“Niko ne zna. Nisam mnogo razmišljala. Znala sam da to dijete ne bi imalo budućnost. U toj vezi bila sam sama, kao i u toj trudnoći. Moji roditelji ne bi mogli da izdržavaju unuče dok ja studiram. Uradila sam to u privatnoj klinici. Kasnije sam se plašila da će vremenom da me ‘pojede’ kajanje, ali tadašnji razlozi za abortus i danas su mi čvrsti”, povjerila nam se Jelena G.
Odluka o abortusu nekada može da se donese i na prečac pa da se i kajemo. Takva priča prati život Marije J. (37). Bila je, kaže, mlada i trudnoća nije bila ono što je u tom momentu željela. Danas se bori protiv steriliteta i nada se čudu.
„Nešto je pošlo po zlu. Nakon tog abortusa nikada nisam uspjela da zatrudnim. Sada ljekari traže uzroke, a ne prođe dan da ne razmišljam o tome da sam mogla da budem majka“, kroz suze priča Marija.
Banjalučanka Maja Krunovar Jalovi ističe da se danas jako teško odlučiti na jedno, kamoli na dvoje ili više djece. Moraš, ističe, da imaš dobar posao, siguran krov nad glavom, biti zadovoljan sobom i partnerom i brakom pa da ideš na dalja potomstva.
Većina žena, ipak, ne želi da govori o svojim iskustvima. Odluku su donosile u sopstvenoj tišini. Ali smatraju da bi trebalo da ih donose bez osuda okoline.
„Znam dosta žena koje su uradile abortuse jer im situacija, prvenstveno finansijska, nije davala prostora za preživljavanje pa su bile primorane to da urade. Naravno to samo one znaju, partneri i muževi ne znaju o tom činu ništa. One se naprave ’malo bolesne’ tih par dana, miruju, odboluju svoje i idemo dalje. Ja, u toku svoje dvije trudnoće nijednom nisam pomislila na abortus. Ako bih i razmišljala o tome, to bih uradila kao i ove moje poznanice. Saznam za trudnoću, naručim se, odradim to i onda se do kraja života jedem što sam to uradila jer će moje dijete ostati jedinica i neće naučiti dijeliti sa bratom ili sestrom“, govori Maja.
A onda dodaje: „Možda baš tim abortusom ubiješ nekog novog naučnika, doktora, opersku divu, možda nas baš taj abortus odvede na Mjesec, a da nismo ni znali da je na taj način tako jednostavno, mozda je taj abortus neki novi naš Ivo Andrić, neki novi Zoran Radmilović…“.
Ova mama dvoje mališana, poručuje da prije abortusa razmislimo, iako može da se desi da, kada dođe do najljepšeg događaja u životu, taj isti život te ošamari i doneseš na svijet dijete sa šest prstića, sa zečijom usnom, sa viskom hromozoma i bilo kojim drugim netipičnim obilježjem za tvoje dijete.
„Nešto je pošlo po zlu. Nakon tog abortusa nikada nisam uspjela da zatrudnim. Sada ljekari traže uzroke, a ne prođe dan da ne razmišljam o tome da sam mogla da budem majka“, kroz suze priča Marija.
„Zavrtiš se oko sebe i vidiš da to i nije toliko strašno, da je to ipak tvoje dijete, tvoje savršeno biće i da će tebi biti najbolje dijete koje znaš“, zaključuje ova hrabra majka.
Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti RS, neželjena trudnoća može da bude prekinuta do desete, najkasnije do 12. nedjelje. Žena koja želi da prekine trudnoću usmeno se obraća ginekologu koji utvrđuje starost ploda, pribavlja nalaze o krvnoj grupi žene i anamnestičke podatke o ranijim bolestima, eventualno se konsultuje sa drugim ljekarima, ukazuje ženi na opasnost i posljedice abortua i upoznaje je sa drugim metodama i sredstvima zaštite.
Novčane kazne za ilegalne abortuse su drastične.
Moralisti i vjernici reći će da abortus nije opravdan ni u kom slučaju. Žena, bolesna ili silovana ili žena čiji se plod ne razvija kako bi trebalo, misliće drugačije. Naravno, tu su i ljekari da nam pomognu savjetima, ali ne i u odluci. Abortus kao borba protiv neželjene trudnoće. Razmislite! Moguće su višestruke zdravstvene komplikacije, a zaštita je prilično jeftina.
I nikoga ne krivite. Jer ne možete da razumijete nečije razloge, ako ih niste bar jednom u životu proživjeli.
