Jel da da zvuči kao naslov narodne pesme?
E pa bojim se da će i tekst da bude nekako takav: malo njanjav, malo otužan i sa lakim dodirom očaja – kao novokomponovana narodna.
Jasno mi je da masmediji diktiraju trendove, tako je oduvek (to jest od kada postoje masmediji), pa se shodno tome jedne sezone nose tapirane frizure a druge pletenice, ili nogavice oblika frula ili zvona. To mi je ok, navikla sam se, a od kad sam ušla u određene godine i određeni gabarit i ne smaram se time – oblačim ono u šta mogu da stanem i trudim se da bude čisto i ispeglano: od mene dosta!
Ono što me istinski muči i frustrira je trend koji traje najmanje dvadeset godina, ali nikako da se promeni – naprotiv, napreduje i zahuktava se sve većom snagom. Verovatno ste pogodili: to je trend vaskolike i sveprisutne mladosti.
Svi mediji (ne samo modni i lajf stajl, nego i informativni, politički i svi drugi) na sve vizuelne, verbalne i neverbalne načine favorizuju mladost. Svi moramo da budemo mladi, ponašamo se mladalački, govorimo koristeći terminologiju koju ove sezone nosi omladina i odevamo se u tom stilu. I da sve ostaje samo na medijima bilo bi mi lakše i da podnesem i da razumem: omladina više troši, a tržišta garderobe, kozmetike i plastične hirurgije su ogromna – zarade takođe.
Ono što me muči je realan život: svi koji imaju više od 35 godina a tražili su, ili još uvek traže posao, znaju tačno o čemu pričam. Sada se zapošljavaju početnici od 23 i seniori od 35, ministri u Vladi imaju manje od 40. Dakle ako imate više od 40 niste zanimljivi ni kao potrošačka grupa (za vas niko ne kreira garderobu, cipele, parfeme) a ni kao radna snaga (podrazumeva se da ste zaostali, spori, da niste u trendu i da pojma nemate – ako uradite nešto dobro svi se prosto zabezeknu.
I onda, shodno tom trendu, svi smo u obavezi da budemo zauvek mladi. Dajemo sve od sebe (tu mislim na vreme, energiju i novac) da izgledamo i ponašamo se mlađe – bukvalno po svaku cenu. Svi vežbamo, idemo na sumanute kozmetičke tretmane, farbamo kosu, utežemo se i uvijamo, pratimo i usvajamo sva čuda moderne tehnologije. A čini mi se da izgledamo i ponašamo se sve jadnije i smešnije. Ne znam za Vas ali ja bih radije upoznala Džudi Denč i Megi Smit nego Melani Grifit ili Meg Rajan.
I ako neko od nas, ponekad, pokuša da ne podlegne ovom trendu (u nekom malom, sasvim minimalnom segmentu) popije reakciju koja je blago rečeno preterana: ne umem da vam objasnim koliko ljudi (dragih, bliskih, ali i onih koje jedva poznajem) mi je diskretno i manje diskretno skrenulo pažnju da mi se VIDE SEDE! Zaboga! Kao da mi se vide gaće na javnom mestu. Jer šta, seda kosa je znak starosti i bilo bi mnogo bolje da mi se vidi bilo šta drugo (osim naravno bora, koje su još veća kletva).
Uvek sam poštovala pravo na samoopredeljenje: svako ima pravo da izgleda i ponaša se onako kako mu prija ili kako misli da treba, pod uslovom da ne ugrožava druge. Meni se lično ne dopada kako izgledaju punjena usta ili ukočeni izraz botoksiranog lica, ne smatram muškarce čije su obrve urednije očupane nego što su moje ikada bile, naročito privlačnim, ali ne idem unaokolo i gnječim ih da odustanu od svog imidža.
Zauzvrat očekujem da se očigledni znaci starenja ne tretiraju kao uvredljiv podatak u mojoj biografiji. Jer svako od nas ima samo dve mogućnosti: da ostari, ili da umre mlad. Meni se više sviđa da ostarim!
Jelena Novaković, žena, majka i domaćica