Radeći i pišući sa i o osobama sa invaliditetom, sretala sam mnogo njih koji su roditelji. Neki su u roditeljstvo uplovili prije nastanka invaliditeta, neki nakon toga.
Kod prvih je stvar nešto jednostavnija, jer su roditeljske boljke manje – više odbolovali, ili bar naučili da se nose s njima. Kod drugih, stvar i nije tako jednostavna, jer obavezno ide u paketu sa strahovima koje izgovaramo u uskom krugu ljudi za koje znamo ili pretpostavljamo da mogu da razumiju.
Sva naša pitanja svedu se na:
-
Mogu li ja to?
Ovo najčešće znači – mogu li ja biti roditelj? Mogu li ja roditi ili bar učestvovati u nastanku djeteta? Odgovor baš i nije jednostavan, jer zahtijeva opsežnu pripremu, kako od strane stručnjaka za reprodukciju, tako i od strane psihologa, jer je ovo situacija za koju vas baš i ne pripremaju često.
Da se razumijemo, odluka je najčešće između same osobe sa invaliditetom i partnera/ke. Samohrano roditeljstvo je pojam koji najčešće ne možete ‘uglaviti’ u život sa invaliditetom.
-
Hoće li dijete naslijediti invaliditet?
Pitanje sa najtežim posljedicama i najteža etička dilema. Neki oblici invaliditeta su nasljedni, neki nisu. Nakon što prođete pripremu kao potencijalni roditelj, prvo sebi postavljate ovo pitanje, a onda, nažalost, isto pitanje postavlja i okolina. I daje kategorički odgovor.
Naravno, okolina zna mnogo manje od onih koji su godinama tragali za odgovorom na ovo pitanje. Adresa za odgovor je genetičar, ako na Balkanu imate sreće da vas njemu upute. Znam i za slučajeve u kojima ni roditelji djece sa poteškoćama u razvoju ni same osobe sa invaliditetom nisu dobile odgovore na pitanje vezana za nasljednost invaliditeta. Jednostavno, morali su i moraju da se nose sa idejom lutrije.
-
Da li ću biti dobar roditelj?
Pitanje ima više slojeva – od onog kako ću fizički izdržati tempo roditeljstva, hoću li moći pravovremeno reagovati, da li ćemo dovoljno nahraniti dijete, da li ćemo dijete dovoljno nositi ili dovoljno nježno podizati i spuštati, da li ćemo dovoljno spretno i brzo mijenjati pelene ili moći sami da ga okupamo, do pitanja ‘pravljenja djeteta dobrim čovjekom’. Meni lično, prva grupa pitanja podliježe mehanizmima adaptacije i postojanja podrške u porodici (jer je u društvu, zna se, nemamo), a druga, pak, zahtijeva zrelost koju stičemo samo sa roditeljskim iskustvom. To što smo bili dobra tetka ili dobar ujak/stric koji ima invaliditet ne znači da smo i dobar roditelj, i tačka.
-
Da li će moje dijete, u nekom trenutku, da se stidi svog/svojih roditelja?
Hoće, zasigurno. U trenucima kad ga druga djeca budu izazivala, kad bude mjerilo sve poredeći ono što ima sa onim što imaju njegovi vršnjaci i kad bude i samo prolazilo fazu sazrijevanja. Ali, to će biti samo jedna od faza u životu koja, na nesreću, stiže prije happy end-a, a potrebna je za dobar završetak.
Ali, prije toga neophodno je da riješimo jedno pitanje na pravoj adresi: stidimo li se (još uvijek) sami sebe?
-
Kako da znam da sam našao najbolji način da nešto uradim?
Zajednica roditelja koji su istovremeno i osobe sa invaliditetom je vrlo mala i još uvijek prilično zanemariva u odnosu na opštu populaciju. Strah da je invaliditet glavni uzrok svim roditeljskim mukama je utoliko veći. Vic u svemu je – kad savladate mehanizme adaptacije i podršku – vi i dalje bijete iste bitke kao i svi ostali roditelji.
Ne morate nužno imati krug istomišljenika i ‘istomučenika’ među roditeljima sa invaliditetom, dovoljno je da isti takav imate među prijateljima i srodnicima koji – imaju djecu.
-
Da li ću svom djetetu biti na teret?
Dijete će sigurno odrastati sa većom dozom odgovornosti prema svakodnevnim stvarima. Pitanje invaliditeta to, samo po sebi, nameće kompletnoj porodici, ne samo djeci osoba sa invaliditetom.
Teško da će dijete to precipirati kao teret, jer neće ni znati za drugačiji vid odrastanja. A ako posmatramo stvari u nekom vremenskom kontinuitetu, sve se može postaviti na način da je period u kojem djeca brinu o roditeljima stigao nešto ranije.
Uostalom, kvalitetno i na vrijeme određene uloge u porodici – inače brišu sav teret iz priče.