Iako se danas tetovaže i istetovirane osobe smatraju modernima, istorija tetoviranja seže daleko u prošlost. O počecima tetoviranja žena jako se malo govori, a prema dostupnim informacijama Olive Oatman bila je prva žena sa tetovažom. Davne 1858. godine, Olive za razliku od današnjih tetovaža koje su stvar ličnog izbora, nije imala tu sreću. Kao četrnaestogodišnjakinja zarobljena od plemena Yavapai, bila je primorana na tetoviranje brade.
Vijekovima je tetoviranje bilo dio subkulture, počevši od žena koje su tetovirane od strane američkih domorodaca, pa do viktorijanskih žena koje takođe odlučuju da ukrase svoje tijelo tintom. U zapadnom svijetu tetovaže se pojavljuju u 19. vijeku i to među ženama koje su bile pripadnice viših klasa. Danas su tetovaže nešto sa čime se svakodnevno srećemo, i često se rade upravo na vidljivim mjestima, ali u slučaju viktorijanskih žena one su uvijek bile skrivene. Navodno je i kraljica Viktorija imala istetoviranog tigra koji se bori sa pitonom. Međutim, u to vrijeme tetoviranje žena nerijetko je bio jedan od oblika eksploatacije. Neke žene tetovirane su protiv svoje volje i u cirkusima predstvljane kao atrakcije.
Sedamdesetih godina i sa početkom feminizma, kada se vode rasprave o pravu na abortus, kontracepcijskim pilulama, seksualnim uznemiravanjima, tetoviranje postaje način reagovanja žena na pitanje ko i zašto kontroliše njihovo tijelo. Tetoviranje predstavlja svojevrstan oblik preuzimanja moći i prava nad svojim tijelom, kada ta prava na drugim mjestima gotovo i ne postoje. Od tada tetoviranje postaje sve više popularno, a kao dio mejnstrim kulture tetovaže postaju 90-ih godina. Početkom 2000. godine veliku popularnost među ženama zauzimaju tetovaže poznate kao “tramp stamp“, odnosno tetoviranje donjeg dijela leđa. Ove tetovaže smatraju se posebno erotskim i femine tetovažama. Takođe, veliki broj žena koje su zbog posljedica raka morala odstraniti grudi, odlučuju se na tetoviranje kao alternativni način prekrivanja ožiljaka od mazektomije.
Tetovaže su danas toliko prisutne i uobičajane da je vrlo teško i posmatrati ih kao neki oblik bunta, ili dublje analizirati njihove poruke, ako ih uopšte sve i imaju. Prije 90-ih godina, žene sa tetovažama bile su diskriminisane, što nije bio slučaj i sa muškarcima koji su imali tetovaže, kasnije se stvari mijenjaju. Danas, mnoge žene odlučuju da ukrase različite dijelove tijela, a tetoviranje ne predstavlja nikakvu tabu temu, možda jedino u slučaju tetoviranja intimnih dijelova tijela kao što je vagina.
Tatoo artistkinja Slobodanka Nišić iz Banjaluke govori nam da su tetovaže stvar ličnog ukusa, i da nema nekog pravila na kakve tetovaže se odlučuju žene danas, kao i mjesta koja tetoviraju.
Prije odluke o tetoviranju uvijek je tu pitanje da li boli, ili koliko boli tetoviranje? Odgovori su različiti kako od tatoo artista, tako i od ljudi koji se tetoviraju. Neki će reći da tetovaže jesu bolne, dok recimo Slobodanka smatra da tetoviranje i nije naročito bolan proces. Sigurno je samo da neka mjesta ipak jesu bolnija od drugih.
“Uglavnom su osjetljiva ona mjesta na kojima je koža tanja ili gdje je kost odmah ispod, poput rebara, unutrašnjeg dijela bicepsa, stopala itd. Mada tolerancije na bol su različite, pa dosta toga zavisi od osobe do osobe“, za Lola magazin govori Nišićeva.
Pokušali smo pronaći neki zanimljivi slučaj tetoviranja intimnih dijelova, ali kako naša sagovornica kaže, ona još nije imala takvih tetovaža.
„Iskreno, nisam radila tetovaže na toliko intimnim dijelovima. Kod nas je ipak malo rijeđi slučaj da se tako intimni dijelovi tijela tetoviraju, barem iz mog iskustva. Bilo ih je dosta na dnu stomaka i nije bilo nikakvih problema ili nelagoda“, govori nam ona.
Prilikom donošenja odluke o tetoviranju, danas je i dobro i loše što imamo veliku dostupnost informacija o tome na internetu. Ali svaka osoba može da ima različito iskustvo, pa kao i što se tiče boli, tako je i sa tetovažama i njihovim mogućim promjenama npr. tokom trudnoće u slučaju žena, ili nakon nekoliko godina.
„Tetovaže se ne mogu nešto naročito deformisati osim ako nisu u pitanju strije, ili neki ekstremni dobitak ili gubitak kilaže, i to opet zavisi od mjesta na kojem je tetovaža“, govori Nišićeva.
Tokom dosadašnjeg bavljenja ovim poslom, naša sagovornica nije nikoga odgovorila od tetoviranja, ali uvijek da neki savjet u vezi tetovaže koju soba želi uraditi i mjesta na kojem će se nalaziti.
„Smatram da osoba treba da zna u šta se upušta, poput tetovaža na prstima, šakama, dnu stopala, jer one blijede i ta mjesta nisu baš zahvalna za tetoviranje. Prije tetoviranja tu je strah i svakako mala doza treme, ali što se tiče bola žene sjajno izdržavaju tetoviranje“, kaže ona.
Kroz mali istorijski dio, pokušali smo da pokažemo koliko i na koji način su tetovaže igrale ulogu u životu žena, i predstavljale svojevrstan oblik borbe. I danas uprkos njihovoj masovnosti možemo se susresti na negativnim komentarima, ili pogledima kada su tetovaže na izrazito vidljivim mjestima. Ali sada su bar stvar ličnog izbora, i odluke koju svaki pojedinac donosi, i tu leži ljepota, jer ko zna gdje možda imamo naše malo umjetničko djelo.
