Oglas o prodaji, kao i svaki pravi oglas. Kratak, jasan, uz poneki epitet o robi koja se nudi, zarad više cijene, naravno. Hladan, bez emocija, jer emocijama nije mjesto u trgovini. Oglas kaže:
“Djevica. Prelijepa. Dvanaest godina. Cijena je već dostigla 12 500 dolara i uskoro će biti prodata.”
I onda vas prođe jeza.
Reklama, u moru drugih za opremu i oružje, pojavila se na aplikaciji “Telegram.”
Asošijeted Pres otkrio je ovu i slične poruke zahvaljujući aktivistima iračkih Jazida koji pokušavaju da oslobode preostale žene iz grupe koju je činilo oko tri hiljade djevojaka i djevojčica zarobljenih od strane boraca ISIS-a, kojima služe kao seks roblje.
Na fotografiji AP-a vidi se “ponuda” za prodaju dvanaestogodišnje djevojčice. Fejsbukove aplikacije “Vocap” i, češće, “Telegram”, naročito popularan u zemljama Male Azije, koriste kodirane poruke na liniji pošiljalac-primalac, radi zaštite privatnosti svojih korisnika i, kako tvrde iz ovih kompanija, nemoguće je pristupiti korisničkom sadržaju. “Telegram” tvrdi da uklanja sadržaj kada “to djeluje prikladno da se učini”, a “Vocap” može, u skladu sa uslovima korištenja, blokirati broj korisnika koji šalje neprikladni sadržaj.
Kako ISIS polako gubi kontrolu nad iračkim gradovima, tako za sobom povlači i svoje zarobljenice sve dublje u svoju kalifatsku teritoriju, prodajući ih kao pokretnu imovinu putem kodiranih aplikacija poput “Telegrama” i “Vocapa.”
Djevojke očajnički pokušavaju da pobjegnu iz vojnih kampova, u kojima su tretirane kao predmeti pa tako bijeg može da znači i sigurnu smrt. Lamija Ađi Bašar jedna je od djevojaka koja je uspjela naći put napolje iz kuća u koje su je doveli vojnici iz rodnog sela u jednoj od masovnih otmica, koje su praksa militantne grupe.
Jedva punoljetna djevojka jedina je preživjela bijeg preko minskog polja, tražeći izlaz is svakodnevnice u kojoj je prebacivana iz ruke u ruku islamista. Trčeći poljem, neko je aktivirao minu koja je eksplodirala, usmrtivši dvije djevojke i oslijepjevši njeno desno oko, ostavivši ožiljke po cijelom licu i tijelu.
Hiljade kurdskih Jazida je ubijeno ili oteto i odvedeno u zarobljeništvo prilikom napada ISIS-a 2014. godine i pokušaja ekstremističke grupe da povrati kontrolu nad selima na sjeveru Iraka. U ove dvije godine krijumčari, na stalnom nišanu vojnika, uspjeli su da oslobode 2 554 djevojke. Baza podataka, slike i podaci o robinjama i njihovim vlasnicima, na sreću, nije pomogla ISIS-u.
Husein Koro al Kaidi, prvi čovjek komiteta za pomoć Jazidima, rekao je da se gotovo niko ne zauzima za ove ljude i da njihov život ne štite ni iračka vlada ni međunarodne humanitarne organizacije.
Jazidi, kurdska etnička grupa koja živi na teritoriji Iraka, Irana, Jermenije, Gruzije i Sirije, naročito su “poželjna” meta ISIS-a, jer njihova vjera predstavlja mješavinu islama, hrišćanstva i stare mesopotamijske vjere, koje sunitski ekstremisti smatraju za jeres i grijeh. Populacija od pola miliona Jazida, koliko ih je bilo u Iraku prije američke intervencije, danas je nesumnjivo manja, iako tačan broj nije poznat.
Manjina unutar etničke manjine, Kurda, koji nemau svoju već nastanjuju dijelove pet država, Jazidi su i danas u nekoj mjeri nepoznanica. Njihova sinkretička religija, pretpostavlja se porijeklom iz jedanaestog vijeka, pored krštenja, obrezivanja i obožavanja vatre, u centar stavlja poštovanje palog anđela Tausa, pauna u prevodu (kojem je, po vjerovanju, Bog oprostio pobunu) zbog čega ih sunarodnici smatraju satanistima ili barem sektom. Zbog religije koje se ne žele odreći, ovi ljudi se godinama unazad suočavaju s progonima pa ih je preko 70 000 prešlo granice bježeći, a hiljade njih je ubijeno u napadima prvo Al Kaide, a zatim ISIS-a.
Lamija je preživjela i ne žali svoje oko. Rekla je da bi rado dala i drugo, samo da nije više tamo, samo da je preživjela njihove ruke.
I opet vas prođe jeza.
Oni koji pišu i čitaju ove oglase je ne osjećaju, jer teško da imaju osjećanja. Teško da imaju išta sem nagona i ludila. A one, koje su povod i sadržaj ovih oglasa, one koje su roba, njih ne prođe. Njih ne prođu sjećanja, njih ne prođu traume ni ožiljci. Ni na licu ni na tijelu, a ni u mislima. Njih ne prolazi ništa, dok prolaze od ruke do ruke svojih gospodara, dok prolaze minskim poljima ne bi li se spasile, jer to je jedini put ka slobodi (iako slobode više nema), a i smrt je bolji put. I smrt je nekad sloboda u odnosu na život koji nije život, koji je udisanje i izdisanje vazduha, uz samo jednu molitvu: da prestane, da se završi, da bude gotovo.
Za neke je život krenuo iz početka. Za neke, taj početak je samo čekanje svog kraja. Za druge, za sve ljude koji imaju osjećanja, čekanje kraja onih koji su počeli ovu priču.
