Nasikiranoj naciji, vječito u bojazni za budućnost naše neiskvarene omladine, palo je na um da mediji prenošenjem određenih negativnih i bizarnih vijesti, slučajeva i pojava… griješe, jer DAJU IDEJE, prvenstveno mladima, kao ciljno ugroženoj skupini kad su ovakvi uticaji u pitanju.
Evo npr, ovih dana, na internetu možete pročitati i o najnovijem trendu opijanja među mladim djevojkama, nazvanog tako da ne ostavlja mnogo prostora za nagađanja – “pijani tampon”. Da „tamo“ ga stave.
Kao prvo, sjajno! To je prirodna selekcija novog doba. Holokaust u spostvenoj režiji. Glupače koje su dovoljno glupe da to rade, svojom će glupošću, na sreću čovječanstva, uništiti svoju reproduktivnu sposobnost i samo ostaje nadati se da će se takve pojave brzo istrijebiti.
Kao drugo, sumnjam da neobjavljivanje sadržaja od strane medija može da promijeni životni put ovakvih imbecila. A još više sumnjam da je serijski ubica putem medija saznao da može nekažnjeno pobiti pola ulice, narkodiler kako da prekrsti belo, alkoholičar kojom stranom kaiša se najefikasnije istuče žena…
Normalna osoba, ni dijete, neće nešto učiniti SAMO ZATO jer su mu mediji dali ideju. Ali, nesumnjivo, bolesnoj osobi koja ima neke od gore navedenih sklonosti, takva (oba)vijest može poslužiti kao okidač. Ali to bi se okidanje desilo prije ili kasnije, uzrokovano bilo kakvom pojavom, i cenzura sadržaja u medijima u ovom smislu, dakle, nema nikakve logike. Manjak „ideja“ neće i ne može promijeniti neminovnost nečijeg posrtaja. Jer, poremećena osoba i nevaspitano/glupo dijete će i samo doći na ideju. Njihovim stanjima, uostalom, ne treba da se bave novinari, već roditelji a potom država.
Ali i kada bi postojala takva cenzura, mediji onda ne bi izvijestili ni o masakru nad dječakom iz Teslića, ni o davljenju žene kablom od telefona od strane njenog muža, niti o bilo čemu što bi potencijalnog počinioca zločina moglo inspirisati.
Ovakve obavijesti su podizanje svijesti a ne “davanje ideje”.
Ideja nedostaje roditeljima – kako da u ovom paklu vaspitaju dijete, nedostaje ih nama koji smo pri sebi – kako da pomognemo onima koji nisu, a o našoj državi i njenoj bezidejnosti suvišno je bilo šta reći.
Međutim, ako se sklonimo sa margine i od razmatranja ovih ekstremnih slučajeva, i dalje stoji neosporna neminovnost uticaja „vanjskih“ faktora, i onog najznačajnijeg među njima – medija, na razvoj djece i omladine.
Psiholozi tvrde sljedeće…
„Mediji se razvijaju veoma brzo tako da djeca bivaju podložna njima već u prvim godinama svog života, a nadalje uticaj medija na djecu postaje sve veći, jer se i povećava broj, kao i vrste medija. Poruke i slike koje se plasiraju putem medija ostaju upečatljive u memoriji djece pa često imamo slučajeve oponašanja nečeg viđenog, pri tom nemajući potpunu svijest o značaju i mogućim posljedicama.
Uloga medija ima, svakako, i svoju pozitivnu stranu. Mediji u velikoj mjeri doprinose podizanju nivoa svijesti o važnosti zaštite prava djeteta. Oni daju važne i značajne informacije, obrazuju, edukuju, promovišu zdrave stilove života i sl. Mediji utiču na formiranje ukusa i predstavljaju najbrži način plasiranja neke informacije. Naročito je značajno afirmisanje djece, promovisanje njihovih rezultata, talenata i uspjeha jer se na taj način podstiče svako od njih da bude bolji i uspješniji.
Nesporan je uticaj medija na obrazovanje i kulturno obogaćivanje. Brojne sadržaje koji su nam nedostupni upravo konzumiramo putem medija – veoma brzo dobijamo tačne informacije, upoznajemo različite kulture, slikom i riječju direktno pratimo značajna dešavanja, edukujemo se i obogaćujemo svoje znanje.
Meutim, mediji moraju biti senzibilisani tako da informacije i sadržaje koji nisu namijenjeni djeci plasiraju u kasnim večernjim terminima, da programske sadržaje obavezno označavaju starosnim granicama, da poštuju pravo na privatnost djeteta kao i da najbolji interes djeteta ima prioritet u odnosu na atraktivnost informacije.“ (Izvor: ombudsman.co.me)
Međutim, danas se pojam „primjereno“ poprilično rastegao, pa čak i sadržaji namjenski kreirani za djecu, često ne budu ni za jotu manje opskurni od ovih zabranjenih.
Možete birati, Pčelica Maja ili Resident Evil. Ili su djeca „prerasla“ nekadašnje sadržaje za djecu? Da li je nestao fenomen djetinjstva i zajedno s njim časopisi i programi za djecu, čiji je sadržaj bio gotovo isključivo posvećen moralnim pričama sa poukom?
Nije i nisu – zato je velika odgovornost i dalje na roditeljima!
…ili je Hitler čitao neke puno loše slikovnice?
Prof dr Vesna Anđelković ima odgovor na postavljeno pitanje. Ne mislim na slikovnice, nego pitanje iz naslova.
„Analize medijskog uticaja na decu često polaze od stava da su deca naročito podložna uticaju medija – zbog otvorenosti prema medijskim uticajima, kao i zbog specifičnosti perioda života u kojem se taj uticaj ostvaruje. Mediji, dakle, utiču DONEKLE na formiranje ličnosti kod deteta.
Nikada ne možemo izolovano posmatrati samo jedan faktor. Mediji su samo jedan faktor socijalizacije. Prvi faktor socijalizacije je porodica, pa vrtići, škole, kultura u kojoj živimo, pa uopšte civilizacijski trenutak u kome živimo.
Mediji su moćan faktor socijalizacije, ali su to takođe i porodica, kultura, igra…
Masovni mediji su definitivno stali na put dosadi, pružajući ogromnu ponudu. Ali ipak su roditelji ili dete sa svojom specifičnošću kao ličnost, sa svojim nasleđem, sa svojom porodicom, kulturom – oni koji biraju određene sadržaje u mnoštvu dostupnih“
(Izvor: superradio.rs)
Da zaključimo, možete filtrirati sadržaje koji su dostupni djetetu. A u određenom uzrastu, nemojte strijepiti i čekati da dijete samo otkriva sporne sadržaje (jer je sve apsolutno dostupno svakome ko ima wi-fi i zna se koristiti tastaturom) već vi trebate biti u ulozi onoga ko će svoje dijete upoznati i sa takvim (za normalne osobe bilo kojeg uzrasta) neprikladnim i negativnim aspektima naše „kulture“, tako da ono, naposlijetku, neće gledanjem polugole pjevaljke niti čitanjem vijesti o pijanom tamponu doći na ideju da se isto tako ponaša, već će se nad takvim pojavama – u skladu sa vrijednostima koje ste mu vi ugradili – zgroziti ili ih ismijavati, a ne oponašati.
U vezi s tim, industrija kitsch-a, u čijem se gravitacijskom polju nalazimo mjestom stanovanja, ne mora biti nužno loša – tolika količina vrijednosne i moralne neprihvatljivosti će, kod svake prisebne osobe razviti otpor prema „kolektivnom“ izboru i ukusu, i u krajnjoj liniji, iskreno gađenje prema svijetu i njegovim vašarskim atrakcijama.
A kada je dijete u situaciji koja nije pod kontrolom vašeg „filtera“, kao što je npr uticaj vršnjaka čiji roditelji nisu uspjeli u namjeri da ga ispravno vaspitaju – ne trebate se brinuti, jer uticaj vršnjaka ili uopšte neće moći promijeniti stavove vašeg ispravno vaspitanog djeteta, ili bar ne u značajnoj mjeri, čije se posljedice jednim pedagoškim razgovorom ne bi mogle sanirati.
A ako se osjećate nemoćnim pred bitkom sa medijima, ili bilo kojim drugim faktorom uticaja na razvoj vašeg djeteta ili tinejdžera, posavjetujte se sa psihologom, jer u ovom slučaju naročito, više nego bilo kojem drugom, važi pravilo da je bolje spriječiti nego liječiti!
