Abortus je preosjetljiva društvena stvar, ali duboko lična. Evo, prva sam protiv abortusa i nikada ne bih bila u stanju da se odlučim na takvo što. To ne znači da bih osudila ili bičom božijim progonila žene koje su donijele ovakve odluke.
OK, ja ne bih mogla da dođem kod ginekologa i kažem:”Znate, desilo se, ali ne želim”. Prosto, ne bih. Ali, zašto žene za ovakve ili bilo koje druge ginekološke odluke moraju da vode računa o tome šta kažu država, zakoni ili partner… Ili Bog?
Poljakinje su rekle svoje. Na Crni ponedjeljak. Protestom. Abortus im je bio dozvoljen samo u slučaju ako je život fetusa ugrožen, kao i ako se ugrožava život majke. Osim toga ako je žena žrtva nasilja, silovanja ili incesta, takođe je bilo moguće izvršiti abortus. Sada više ni toliko. Država im propisuje nova pravila. Više nema razumijevanja, a ako bi se žena oglušila o nove zapovijesti, mogla bi da završi u zatvoru. Društvo u memli zatvorske ćelije pravio bi joj ljekar koji je obavio abortus.
Na sve to javlja se jedan hrvatska moralna vertikala u tijelu Vanje Gulam, koordinatorke Molitvene inicijative “40 dana za život” u Šibensko-kninskoj županiji koja kaže, podvlačim/citiram/naglašavam, da podržava poljski prijedlog da se silovanim ženama i djevojčicama zabrani abortus.
Na to sve veli da je i spontani pobačaj negdje krivica ženina, pa je Bog kažnjava svojom odlukom. U tom dijelu nije za krivično gonjenje žene. Mada, ostala mi je nedorečena pa očekujem da se očituje i u ovom slučaju.
Žena je ženi najveći vuk. I tu više nema pogovora.
Kada smo prestale da se razumijemo? Pa žene smo, pobogu.
I kakvo je ovo razmišljanje? Je li bogougodna vertikala bila silovana pa zna kroz šta prođe ona žena ili dijete koje osjetiše patnje Isusove? Ko je vertikala da bilo koga osuđuje i presuđuje mu u ime Boga?
Zna li kakav bi život bio i tom djetetu koje bi se rodilo, a koje bi bilo vječni podsjetnik na stradanje majke na putu Isusovom?
Pod mantijom “40 dana za život” iz Vukovara danas osvanu poruka: “Najavljen je dolazak trudnice iz obližnjeg mjesta na pobačaj u vukovarsku bolnicu. Molimo sve molitelje da nam se pridruže u što većem broju sutra ispred vukovarske bolnice kako bismo ju dočekali kao kraljevnu i pokazali koliko je vrijedna i kako smo spremni učiniti sve da joj pomognemo izabrati život! Neka se iz našeg srca izlijeva ljubav, mir, opraštanje, prihvaćanje, blagost i nježnost. A Bog je taj koji čini sve u svima. ISUSE, MARIJO I JOSIPE JA VAS LJUBIM I MOLIM”.
Mene podilazi neka jeza. Ima li vukovarsko pučanstvo ikakve veze sa onom mojom stvari? I zašto? Otkud mu pravo?
Ako ćemo po Bogu, učih nekad davno da nas je On stvorio takve kakve jesmo. S onom stvari dole koja je multipraktik. Ali, povede se neki dan rasprava na Facebooku kako, kad imamo menstruaciju, ne smijemo u crkvu. Ako priđemo ikoni, zgromiće nas oganj s nebesa, raspašćemo se tu pred narodom. Aj, bar će imati o čemu da priča.
Evo ja, grešna i pregrešna, ne osuđujem žene koje abortiraju. Sa hektolitrom krvi na ulošku ulazim u crkvu kada za tim imam potrebu! Crkva mi nije konekcija s Bogom! Molim mu se u sopstvenoj tišini. I čuje me. Vjerujte, čuje me. Nakon sedam godina borbe ubijeđena sam da me pogledao i darovao mi najdivnije dijete na svijetu.
Žene, bogougodne i neugodne, opametite se i razumite jedna drugu. Ako već vjerujete, ostavite Njemu da nam sudi pred onim gornjim vratima. Tamo ćemo svi jednom. Na Njegovo raskršće. Voljela bih da se sretnemo pa da se grohotom smijem vašoj gluposti!
