On spava.
Ja sjedim i radim nešto na računaru, a on spava. Radna je sedmica, popodne, a tiho je. Ne mogu da vjerujem da je drugo dijete u školi, on spava, a ja konačno imam malo mira.
Da mi je neko rekao prije šest sedmica da ću biti ovdje danas u tišini svog doma, bez ičije pomoći, srećna i zadovoljna, ne bih vjerovala. Prije šest sedmica došla sam iz bolnice sa bebom i moj svijet je postao taman.
Niste to očekivali, zar ne?
Barem ne ono što sam ja očekivala.
Imam divnu majku, najbolje prijatelje i porodicu koja me podržava. Dobila sam hrpu poklona na babinama, čestitke i mnogo pozitivnih komentara i podrške. A onda sam sebe uhvatila kako idem iz bolnice sa novorođenčetom, pitajući se zašto me niko nije spremio na ove crne trenutke.
Bilo je iscrpljujuće, jer sam morala praviti raspored spavanja. Noći su bile duge i teške, a dani aktivni i naporni. Iscrpila sam se i doslovno poludila, jer mi niko nije bio tu da pomogne. Najgori trenutak je bio taj kad konačno zaspim, a onda čujem plač bebe koja me treba. Istrčala bih iz svoje sobe, nastojeći da shvatim kako da joj pomognem.
Nekada je beba gladna.
Nekada je treba presvući.
Nekada jednostavno plače, a vi ne možete ništa uraditi pa se zapitate šta nije u redu sa vama, ako ne možete pomoći vlastitom djetetu.
Počela sam pitati za sve. Od banalnih stvari do velikih, važnih. Nekada je to bila sitnica poput one šta da napravim za doručak. Pitala bih muža, jer nije bilo šanse da razumno zaključim šta treba. U prvih nekoliko sedmica kući, upala sam u veliki, duboki očaj.
Plakala sam svo vrijeme i osjećala se tako usamljena. Niko mi nije rekao ništa o ovoj dubokoj crnoj rupi, u kojoj sam se nenadano našla. Shvatila sam da sam iznevjerila kao majka, a upravo zbog toga što niko nikada nije pričao o tome, pomislila sam da se samo meni dešava. Uporno me proganjalo to da sam loša majka.
Stalno su me pitali kako mi je. Nisam bila sigurna je li pitaju o tome volim li svog sina ili volim li majčinstvo, jer to su potpuno dvije različite stvari. Bilo me sram priznati da sam se osjećala kao da se utapam.
Sve što sam htjela je neko ko će me pitati koliko puta dnevno plačem. Nekoga ko će razumijeti koliko sam tužna, koliko zbunjena, koliko usamljena. Zato što da me neko pitao, znala bih da nisam sama.
Zato ako ste novopečeni roditelji poput mene, želim da znate da neće uvijek biti sjajno. Noći će nekada biti duge i tamne, vaše dijete neće spavati više od sat ili dva, a u tim trenucima će vam se vratiti vjera u Boga, jer ćete moliti da prestane plakati.
Želim da znate da je normalno da pogledate svoje dijete i zapitate se hoće li se ikada nasmijati. Hoće li vas ikada voljeti? U početku neće biti nimalo pozitivnih povratnih reakcija, a to je užasno.
Želim da znate da je ok da se ljutite na muža, jer će nakon deset sati doći i sa obje ruke prčkati po vrućem ručku. Želim da znate da je ok da se radujete što imate konačno dvadeset minuta za sebe, jer je beba zaspala. Ok je da se osjetite kako uplašeno, izolovano, umorno. Jednostavno recite glasno: “Loše mi je, ali je li i tebi”. Vjerujte da je mnogima tako.
Ok je ako se zapitate je li pogrešno što ste izašli u grad i ostavili bebu kući sa mužem, ali je ok i da se zapitate da odete i nikad se ne vratite.
Niste same. Vi ste najbolje majke za vašu djecu. Radite najbolje što možete. Bićete u redu.
Biće lakše, ali treba vremena i strpljenja.
