Devedeset i prva, dvije hiljade i prva, dvije hiljade i jedanaesta. Tri priče, tri ljubavi, tri pokušaja. Nijedan sa srećnim krajem. Zato jer su Ivan i Jelena, Ante i Nataša i Luka i Marija. Zato jer je rat, jer je poslijeratno stanje, zato jer je danas. Zato što su dijelili i dijele ljude. Zato danas odrastaju neka djeca bez roditelja, kao i sin Luke i Marije. Zvizdan je film koji navodi da gledaš, plačeš, analiziraš i odustaješ, jer ako ne odustaneš ti, odustaće neko. Spriječiće neko kome nije stalo da je tebi stalo, jer se zove pogrešno. On, a možda i ti.
U ovom filmskom ostvarenju Tihana Lazović i Goran Marković donose emociju na veliko platno, ali onu sirovu, nepromišljenu, ishitrenu, instinktivnu emociju, koja ne zna put do mozga, jer su previše jaki otkucaji srca. A oni opet previše slabi da bi se oduprli onome što ih vuče dublje, duže i više u smjeru pogrešnom za sve. Za narod koji će reći ne, koji će stati na granicu između srpskog i hrvatskog i ubiti čovjeka, jer je tuđi, jer nije njihov. Zvizdan je realnost u filmu, odgovor na pitanja šta bi bilo kad bi bilo, jer u čak tri navrata on je isti. Bilo bi isto, pogubno, opasno, nemoguće.
Ovaj film bilježi konstantne uspjehe i promocije od prošle godine pa sve do danas, gostujući na brojnim festivalima širom svijeta. Neke od njih su: Zlatna Arena na Pulskom festivalu 2015. godine za najbolji film, nagrada žirija na festivalu u Kanu takođe prošle godine, kao i na Sarajevo Film Festivalu. Međutim, ono što je ipak mnogo važnije jesu reakcije publike koja ovaj film nagrađuju svakim svojim novim komentarom i kritikom.
Zvizdan je iskorak hrvatske kinematografije u veoma izazovne, nezahvalne, ali uvijek aktuelne teme. Na žalost decenijama kasnije i one koje se ne mijenjaju tako lako niti čine da sami stvorimo svoj srećni epilog. Svaka od tri priče ostavlja svoj pečat u pogledu ljubavi, prepreka i nacionalizma. Mnogima vjerovatno prva i treća ostavljaju jači dojam od druge, jer ona se čini najhladnijom. Njeni kadrovi su najtamniji, a gluma svedena na mimiku, koja doživljava svoj vrhunac u trenucim vrhunaca njih dvoje, koji će dozvoliti sebi seks, ali ne i nešto više od toga, samo zato što je 2001. godina. Samo zato što ne trebaju, ne smiju, a žele.
Oni su robovi svojih naroda, koji etiketu imena nose na licima, koja žele sakriti jedno od drugog. Marionete rata koji je uništio ljudske živote nepovratno. Mnogo više uništavajući one koji su ostali živi, a pate, nego onih koji su umrli. Novi dan sviće, sa njim i nova nada. Da ćemo do vremena 2021. kada bi bila sljedeća priča hronologijom filma, promijeniti nešto. Da ćemo se restartovati i vratiti na tvorničke postavke kada nije bilo bitno ko si, već kakva si osoba. Ostaje nada da će zasvirana truba na granici na početku filma, zaista imati snagu i moć da mir potraje i da ljubav pobjedi. U suprotnom, ostaju nam devedesete kao one u kojima smo vječno zaglavili.
