Imamo grad. I imamo muslimane, katolike i pravoslavce. Potaman za sranje, svjetskih razmjera.
Imamo starca. Stari grad. Zapis kaže najstariji ikad. I imamo grad kojem smo polomili ruke i noge, izvadili mu oči, iščupali utrobu, iskasapili mu dušu. Imamo grad koji smo ubili.
Pod ruševinama imamo dječije oči. Prašnjav pogled iz narandžaste stolice u bolnici. Muk na dječijem licu. Imamo dječaka, krvavog, koji nas gleda iz stolice u bolnici, u svom gradu bez duše.
I imamo djevojčicu. I njenu mamu, koja, eto, zna engleski, pa nam pišu poruke. Da ne vide izlaz i da se boje da je životu kucnuo čas.
Osvrćem se i naokolo vidim ranjena mjesta. Gradove stradalnike. Vidim Maj Lai, vidim Hirošimu, Nanking. Vidim Minhen, Njujork i vidim Knin. I Vukovar i Pariz i Srebrenicu. Vidim Jasenovac. A gledam Alep.
Vidim ubijena podneblja i njihove ljude u prašini, u beznađu, zaboravljene, prepuštene zlu, vidim ljude koji nemaju kud, a nekud se mora, koji ne spavaju, ne jedu, ljude koji pate, koje boli, koji su ranjeni, obespravljeni, kojima smo oteli pravo na sreću, pravo da odrastu i postanu dobri ljudi, ljude koje ubijamo, a uporno ih održavamo u životu, igrajući svoje velike igre. Vidim male ljude i velike igrače. I uskovitlane želje i ambicije. Velike bitke i male civile. I muka mi je.
Gledam Siriju, a vidim svoju zemlju. Vidim one rane koje još nisu zacijelile. Vidim ovo parče zemlje vijekovima unazad, tužno i nikad dovoljno jako da oprosti i zaboravi. I vidim muslimane, katolike i pravoslavce. Tamo negdje, a ovdje. Gdje vode ratove i uništavaju sve pred sobom. I teške riječi, optužbe, uvrede. Vidim zlo koja izjeda i gradove i njegove ljude. I zemlje, našu, baš kao i Siriju, i sve te velike zaigrane sile. I vidim pakao na zemlji, naše remek-djelo. Najbolje što imamo da ponudimo svojoj djeci, kojoj iz jedne sise dajemo mlijeko, a drugom smo ih zadojili mržnjom.
Totalno smo podvojeno društvo, u nama žive stotine ličnosti. Sirijska porodica nam je tuga na srcu, s pravom, a komšijsko dijete tek datum u istorijskom kalendaru i to onako pogrešno interpretiran. Bližnje unutar vlastitih granica smo sveli na statističku grešku. Tek rijetke proganjaju neke dojučerašnje žice, jame i roze pidžame. Toliko jako da nešto poduzmu i mijenjaju nas sve zajedno na bolje.
A svi ti gradovi nam neće oprostiti. Kamen možda, al onaj život oko njega sigurno ne. Ljudi će preživjeti, baš kao i naša potreba da im nanosimo bol. Sutra u nekoj novoj, tuđoj zemlji, zbog koje ćemo plakati i pomalo navijati za nekoga, nama ispravnijeg. Dok ginu djeca.
To je sve što ja vidim. Dječiju suzu i blato. Pustoš. I neke sutrašnje junake i još veće gubitnike, sve nas. Tužnu izmaglicu u daljini. I naše zajedničke najveće sramote.
Ima tamo negdje jedan grad,
gdje kiša mora stati,
kad čujem pjesmu ptica,
dječji smijeh,
tad ću znati…
Crna udavača
