Ako ste ikada čitali/e o poliamoriji, vjerojatno ste vidjeli/e fotografiju koja prikazuje tri (ili više) pari stopala kako proviruju ispod bijelog pokrivača. U stvarnosti to nije samo jedna fotografija, postoji mnogo takvih, ali se prikazuju toliko često da bi slobodno mogla biti samo jedna fotografija. Ta fotografija bi nam trebala omogućiti pogled u živote zločestih nemonogamnih ljudi i njihovog zločestog nemonogamnog seksa. Ukratko, poanta toga jest prikaz poliamorije kao nečega u čijoj se srži nalazi seks s mnogo ljudi.
Fotografiju možete vidjeti u medijima poput The Guardian, news.com, GetReligion.org, stuff.co.nz, theGeorgia Straight, Mic, Cafe Mom, Soot Magazine, Role Reboot, The Frisky. Nekad nisu prikazana stopala, nego tri ili više ljudi u krevetu pokriveni bijelim pokrivačem. (Priznajem da nemam bijeli pokrivač, a i nisam bila svjesna da je to obvezni dodatak u životu jedne poliamorne osobe.)
Ovdje se ne radi samo o lijenosti urednika/ca, već o tome da je uobičajena mentalna slika koju većina ima o poliamoriji “puno ljudi u krevetu”. Takva hiperseksualizacija poliamorije možda je normalizirana, ali nikako nije bezopasna. Kako živimo u društvu koje na seksualnost gleda negativno, prikaz poliamornih veza kao isključivo seksualnih snažno poručuje da takve veze ne zaslužuju da ih se shvati ozbiljno.
Negativnost prema seksu nije uniformirana pojava, postoje seks pozitivni ljudi, oni koji su tragično diskriminirani te još mnogo toga između. Ipak, većina naginje mišljenju da su “prave” ljubavne veze ozbiljne, i trebaju imati socijalne i pravne privilegije, dok je seks “samo” seks. Kada su poliamorne veze hiperseksualizirane, one su istodobno izbačene iz svega onoga što poštujemo.
Instinkt da hiperseksualiziramo poliamorne veze može se pojaviti čak i tamo gdje pokušavamo objasniti zašto je to problem. Prije par mjeseci imala sam intervju za članak o poliamoriji u britanskom izdanju časopisa Cosmopolitan. Članak je bio dobro napisan i istražen, imenovani su razni problemi do kojih može doći u poliamornim vezama, kao što su ljubomora, kriva reprezentacija i stigma. Novinarka je uključila i neke materijale iz mog intervjua o tome kako je poliamorija često stigmatizirana hiperseksualizacijom i negativnostima oko seksa.
Mislim da možete zamisliti kako sam se osjećala kada sam vidjela da je Cosmopolitan za spomenuti članak odabrao sliku koja prikazuje gole ljude usred orgije. Uz to, podnaslov je glasio: “Mladi, vrući i… poliamorni. Zašto svi dobivaju višestruku akciju?” Na naslovnoj stranici pisalo je: “Sebični ljubavnici/e: Je li četverac novi trojac?” Ovo nije imalo nikakve veze s člankom, služilo je samo tome da ponovi stereotip da su poliamorne osobe seksualno sebične. (Ta optužba bi zapravo trebala biti obrnuta: poliamorni ljudi možda dijele svoje partnere/ice s drugima, dok monogamna veza diktira da je partner/ica samo naš/a. No, ideja o sebičnosti u tom kontekstu ima smisla jedino ako na veze gledamo kao na nešto gdje samo dobivamo. Kakav očajan pogled na ljubav, seks i život.)
Onaj/ona koji/a je donio/jela tu odluku pretvorio je taj članak u savršen primjer problema o kojima sam u njemu govorila. Ili nisu čitali/e moje izjave ili ih nije bilo briga. Pretpostavljam da su fotografije koje prikazuju orgije ono što prodaje časopis, a ono što se događa ljudima poput mene nije jako važno. Ovakav štetan prikaz je djelomični krivac da me ljudi prozivaju “jeftinom droljom koja spava s hrpom frajera” kada otvoreno govorim da sam u vezi s dvije osobe. Strancima daje osjećaj da je u redu govoriti da smo moji partneri i ja smeće, da su naše veze beznadne, da se samo pretvaram da sam udana, da se nadaju da ću dobiti ili da već imam seksualno prenosivu bolest, da sam odvratna.
Važno je napomenuti da šteta koju uzrokuje hiperseksualizacija poliamorije nije jednolično usmjerena na svoje žrtve. Kao poli žena bez razmišljanja si označena kao “drolja”, muški ekvivalent ne postoji. Poliamorija ne mora nužno uključivati seks (zaboravite na noćne orgije), može uključivati i aseksualnost, nebivanje u vezi i nedostatak seksualnih odnosa, kao što je i monogamnim ljudima dopušteno da se ne seksaju. Ali to je nevažno kada se radi o stigmi i stereotipima. Pretpostavka je da ako si poliamorna osoba, imaš neprekidne seksualne odnose s mnogo ljudi.
Zbog rodnih pravila u seksualnom ponašanju, sve navedeno više šteti ženama koje prakticiraju poliamoriju nego muškarcima. Zapravo, bilo kakva privilegija štiti te od cijene koju moraš platiti ako živiš kao otvorena poliamorna osoba. Bogatim, bijelim ljudima je jednostavnije biti otvoreno poliamoran/na, što pojačava i drugi stereotip koji smatra da su sve poliamorne osobe bogate i bijele. (U već spomenutoj fotografiji, možda ste primijetili/e da su sva stopala bijela kao i pokrivač.)
Strateško podcjenjivanje neželjenih veza njihovim reduciranjem samo na seks nije ništa novo. Ista se strategija koristila za istospolne partnere/ice i veze između partnera/ica različitih rasa. Uz to što stvara osjećaj gađenja, pripisuje i etiketu drugotnosti – ljudi u takvim vezama su čudni i nisu poput nas. Mi se zaljubljujemo i imamo ozbiljne veze, a ti su ljudi životinje koje pokreće žudnja. Dakle, u redu je tretirati ih kao smeće.
Primamljiva je pomisao uzvraćanja udarca i zahtijevanja da se poliamorne veze tretiraju kao “prava” ljubav, te da ih se distancira od seksa. To bi moglo stvoriti respektabilniju sliku poliamorne veze, slično kao što “ljubav je ljubav” funkcionira. Ali to bi pojačalo negativnost oko seksa, od koje možemo bježati i time ju ojačati, ili se boriti protiv nje.
Kažem “ili”, mada to nije ili-ili situacija, već borba u kojoj trebamo pobijediti na obje fronte. Svakako trebamo prestati hiperseksualizirati poliamorne veze te stigmatizirati poliamorne osobe. Negativnost oko seksa također treba nestati. Seks može imati vrijednost, a seksualne veze moraju se poštovati – čak i za žene – te dokle god ne shvatimo tu poruku, netko ili nešto će se nastaviti omalovažavati jer je “previše seksi”, čak i ako se neće stalno raditi o poliamoriji.
