Raskinula sam zato što sam shvatila da postoji puno toga o njemu što nisam znala i shvatila sam da mu ne vjerujem više kao nekad.
Razmišljala sam da li postoji neki etički način da se od njega traži da izbriše golišave slike koje možda ima na svom telefonu? Dio mene razmišlja da ukoliko sam ih poslala, ima pravo da ih zadrži. Ali, ne osjećam se više ugodno znajući da ih on ima.
Da li on ima pravo da ih zadrži? Da i ne.
Kada je dobio ove slike, nisam mu predala vlasnička prava na njih. Konkretno, nisam mu dala dopuštenje da ih podijeli sa bilo kim drugim. Zadržala sam razumno očekivanje na privatnost.
Kada sam pritisnula “pošalji”, podijelila sam slike s njim, ali nisam se u potpunosti odrekla svog vlasništva.
Shvatila sam da bih ga mogla zamoliti da izbriše slike i podsjetiti ga da nema moj pristanak da ih dijeli. Pristojna osoba bi pristala na ovakav zahtjev i ne bi joj ni trebao taj podsjetnik. Ali, on može smatrati da ima pravo na te uspomene. Čak i da obeća da će ih izbrisati, ne bih mogla znati da li je to zaista učinio. Morala bih vjerovati nekome kome u suštini više ne vjerujem.
Razmišljala sam da li bi ga moj zahtjev mogao isprovocirati, što bi učinilo vjerovatnijim da će slike dalje proslijediti – možda odabranoj osobi, možda više ljudi? Ali moj cilj je da izbjegnem slanje.
Ljubazno sam mu dala do znanja da mi je žao što sam podijelila s njim ove slike, te da se nadam da će ih izbrisati i poštovati moju privatnost.
Svako od nas mora sam da prosudi kako da postupa sa svojim bivšima u ovoj situaciji. Ono što želim da naglasim je da traženje od ljudi da učine nešto što nisu dužni da učine ne mora nužno biti antagoniziranje i završiti konfliktom.
