Prolazi pored mene. Ne znam tko je, kako se zove ili čime se bavi. I neću to nikad saznati. Ali znam da je danas pustila more suza hodajući ulicom. Uz rub zgrada, da nitko ne primijeti, plačući na mobitel. Skrivajući suze.
Ista ulica, pola minute kasnije prolazi pored mene par u crnini. Ona na glavi ima veliki crni šešir, on nešto manji, ali oboje nose sunčane naočale tolike da im sakriju pola lica. Nedovoljno jer se ispod ruba naočala naziru crveni nos i obrazi natečeni od suza. Nije mi trebalo dugo da shvatim da tom ulicom prolazi tramvaj koji vodi do groblja.
Prva je skrivala suze telefonom i rukama, a drugi šeširima, naočalama i pognutim glavama. Svi troje skrivali su suze.
Podsjetilo me na mene prije par tjedana kad sam opet izlazila iz iste bolnice iz koje sam izašla i danas. Curilo je iz očiju kao da nije nikad prije. Trljala sam rukama lice, bježala od prolaznika na cesti, stajala okrenuta prema zidu neke zgrade dok ne prestane barem malo. Došla sam nekako do klupice, došao je i on, zagrlio me, donio maramice i rekao: “Idemo doma, da ne plačeš tu na cesti.”
Nije ništa krivo mislio, samo je htio sakriti moje suze. Dati im privatnost.
Sljedećeg dana vratila sam se u istu bolničku sobu gdje je ležalo 5 ili 6 žena, najmlađa u sobi je u jednom trenutku zauzela položaj fetusa. Potpuno se sklupčala i počela plakati. Nitko nije znao ni kako ni zašto, gurala je glavu u jastuk, rukama prekrila lice, a mi koji smo došli nekom drugom u posjetu okrenuli smo leđa. Da damo privatnost njenim suzama.
Pretpostavljala sam da se osjećala samom. Da ju boli. Da ju je strah. Da joj nitko nije došao. DA JE TUŽNA.
Tužna kao i ja dan ranije, tužna kao i oni ispod crnih šešira i naočala ili kao prolaznica na mobitelu. Svi tužni. Danas oni, sutra netko drugi. Jer tako mora biti. I ne trebamo to skrivati. Ne znam odakle i kada je krenula praksa skrivanja vlastitog uplakanog lica, izbjegavanja plakanja i davanja privatnosti suzama, ali očito je tako. Sramimo se tuge, a radost i veselje slavimo kao da su nešto neprirodno i rijetko iako je tuga normalan osjećaj kao i radost.
Kad smo sretni i ushićeni najčešće to želimo podijeliti sa svima oko nas, a kad smo tužni i nesretni onda se sramimo. Čega? Toga da smo ranjivi? Da oplakujemo bolesne i umrle?
Prije nekog vremena osvijestili su mi da moram prihvatiti tugu onako kao što prihvaćam i sreću jer jedno bez drugoga ne postoji. Normalno je da smo tužni kad se nešto ružno dogodi, kad nam nešto ne uspije, kad se razočaramo ili nas povrijede.
Tugu, kao ni sreću, ne možeš programirati, odgoditi, planirati ili priželjkivati. Ona se jednostavno dogodi i to nas ne čini slabi(ji)ma nego normalnima. Tuga nas, kao i druge emocije, čini živima. I kao što se sreća multiplicira dijeljenjem i odašiljanjem pozitivne energije tako se tuga umnožava ignoriranjem ili skrivanjem. Tugu moraš pustiti da bi mogla doći sreća.
To lažno forsiranje sreće koje je moderno danas dodatno stvara još tuge i tjera nas da je potisnemo više nego što bismo je inače možda potisnuli. Iako je normalno i često da je potiskujemo, može biti pogubno jer pustiti tugu koja se gomila dugo vremena iziskuje puno truda i hrabrosti. Nije to lako, ali lakše je iskreno tugovati nego smijati se na silu ili uvjeravati druge da smo sretni kad iznutra umiremo.
Vjerojatno bi bilo lakše da u sebi možemo skrivati šešire, naočale, jastuke i mobitele kojima bi tuga nestala ali nije tako. Ona je tu jednako kao i sreća. Jer mora biti. Jer neuspjesi postoje kao i uspjesi, prekidi kao i počeci, smrt kao i život.
Ako ne skrivaš osmijeh, ne skrivaj ni suze. Pusti ih, neka ih drugi vide. Tu su s razlogom.
Do idućeg puta,
A.
