Miloš Grujić je već postao Lolin najbolji drug, a danas smo odlučile da ispričamo priču o njemu svima onima koji čitaju njegove tekstove svakog ponedjeljka, a ne znaju mnogo o njemu. Mi koji ga poznajemo iz ugla drugara za njega imamo samo riječi hvale. Znam da i oni koji ga poznaju iz ugla posla takođe imaju samo riječi hvale. Pa hajde da i vi saznate: Ko je Miloš Grujić?
Imaš malo godina u odnosu na količinu iskustva koje nosiš na leđima i u glavi, šta te motivisalo, šta te vodilo naprijed?
Hvala za kompliment. Glavni motiv koji me vodi je želja za usavršavanjem. Sviđalo se nekome ili ne, u poslu smo svi roba i zamjenjivi smo. Ako ne radiš na sebi i ne usavršavaš stečena znanja i ne stičeš nova pregaziće te vrijeme odnosno nova znanja i mlađe snage.
Ako upadneš u zamku da si srećan i zadovoljan trenutnom pozicijom lako ćeš se razočarati za neko vrijeme.
Na primjer, Nokia je bila lider na tržištu mobilnih telefona prije 15 godina. U međuvremenu se uljuljkala dok su drugi radili i razvijali pametne telefone i aplikacije odnosno nudili nova rješenja. Prosječnom korisniku su nametnuta nova rješenja koja on nije ni tražio. Zahtjevi tržišta su se promijenili. a oni su ostali na istom mjestu. Prosječan korisnik je ubrzo za iste pare mogao da kupi sjajan pametni telefon. Slično je i sa ljudima. Ako ne pratiš inovacije i zahtjeve tržišta u svojoj struci brzo postaneš prevaziđen. Prešišaju te mlađi koji su rasli sa tastaturom i internetom. Osim toga, treba biti svjestan velike ponude radne snage.
Kako god da radiš svoj posao lako je naći nekoga ko će raditi isto kao ti, ako ne i bolje, za iste ili čak i manje pare od onih koje ti dobijaš.
Malo je poznato da si među prvima sa ovim prostora pisao za Bloomberg. Kako je došlo do te saradnje, šta je ona za tebe značila?
Tako je. Iz Republike Srpske su pisali još Branko Kecman, direktor Advantis Brokera i Saša Stevanović, sada izvršni direktor za investicione poslove u društvu za upravljanje Penzijskim rezervnim fondom Republike Srpske. Oni su tražili potencijalne saradnike. Trebali su im ljudi sa našeg podneblja da obogate svoju ponudu vijesti za svoje klijente. Mi smo imali resurse, saradnike i znanja koje oni traže.
Nosim sjajna iskustva. U početku smo slali samo procjene za cijene na berzi za određen period. To su bile preporuke za kupovinu, prodaju ili za držanje akcija. Prvu preporuku za kupovinu akcija koju smo poslali krajem maja 2009, bila je za kupovinu akcija “Telekoma Srpske” s ciljnom cijenom od 1,51 KM na rok od 12 mjeseci. Vrijednost akcija te kompanije taj dan iznosila je 1,27 KM. Tada smo dobili neke pohvale, ali i kritike na tu procjenu. Za manje od četiri mjeseca vrijednost akcija Telekoma je bila i veća od naše preporuke. Istovremeno, promet tim akcijama je bio oko tri miliona KM. Naravno da pri tom prometu nismo znali da utičemo na cijenu akcija velike kompanije. Međutim, iza svake naše procjene stajalo mnogo sati analiza, truda i rada.
Nakon prvog rezultata sam dobio “dozvolu“ od svojih šefova i od Blumberga da pišem sve moguće vrste vijesti: od najava isplata dividendi, preko komentara revizorskih izvještaja, javnih ponuda i do vijesti iz sfere politike.
Sigurno je bila velika stvar za “malog” dječaka iz Banjaluke da se njegov glas tako daleko čuje. Shvatile smo da si se ti brzo dopao njima, a oni tebi?
Prva stvar koja mi se dopala kod njih bila je otvorenost svih sa kojima sam sarađivao. Komunikacija im je manje formalna od one koju bi neko očekivao za Blumberg.
Takođe, veoma poštuju različitosti. Mi mislimo da ovdje imamo nekih razlika u kulturama, a kod njih u istoj kancelariji sede ljudi deset različitih religija, korjena i kultura.
Velika lekcija koju sam tada naučio je da najmanje grešaka ima onaj koji ništa nije uradio. U Blumbergu mnogo cijene upornost, trud i pokušaje. Niko ne očekuje da svaki potez koji napraviš bude maestralan niti genijalan. Vole kada se vidi trud i da radiš po procedurama, a uspjeh će uz dobro mentorstvo doći. Imali smo sreću da je naš „mentor“ bio čovjek sa naših prostora, Omer Bugarinović. On je shvatao naš mentalitet i način rada tako da je bilo pravo zadovoljstvo raditi za Blumberg po njegovim instrukcijama.
A onaj zabavni dio te saradnje? Ima li zabave u svijetu ozbiljnog novinarstva?
Najdraža anegdota iz tog perioda je vezana upravo za usavršavanje kroz zabavu. Zapazili smo da imaju česta druženja zaposlenih na kojima se podstiče razvijanje timskog duha, zajedništa i povjerenja. Nešto kao „happy hour“ i „team building“. To su druženja na kojima se, uz priču o poslu i rezultatima rada, popije i neko piće. Često idu zajedno na rekreaciju ili na paintball. Kada smo to „preveli“ na naše prilike i uslove počeli smo da skoro svaki petak ili vikend pravimo roštilje uz pivo. Koncept je isti. Opustiš sa kolegama uz muziku i druženje. Ćaska se o poslu, pa se pređe na sport i završite u provodu. Tada zapravo bolje upoznaš kolege. Tako stečene spoznaje ti omoguće da lakše pređeš preko nekih različitosti, nesuglasica ali i shvatitiš način rada kolege.
Tvoj CV je nešto na šta si posebno ponosan. Često u razgovoru s tobom smo čule kako si rekao: “Izgledaće dobro u CV-u”. Da li primjećuješ oko sebe, u svijetu u kojem se krećeš, da se ljudi toliko zalažu za svoje napredovanje? Da li si ti među rijetkima koji i dalje, uprkos državnom poslu, toliko rade na sebi?
Napraviću metaforu sa sportom. Zamislimo naš radni vijek kao utakmicu. Tvoja i moja generacija sada tek privodi kraju prvu četvrtinu utakmice. To je dovoljan period da se pokaže odnos snaga na terenu i naznake zanimljvih sutuacija, ali bilo kakav trenutni rezultat sigurno neće odlučiti ishod „utakmice“. Odigrali smo tek toliko da steknemo uvid u greške u odbrani, prilike za napad te u šanse za brz prenos lopte. Bez sudijske nadoknade, „igraćemo“ još više od 30 godina. Biće sigurno još promjena strategija, uzbuđenja, nepravde, nepredviđenih situacija, frustracija, padova, finti, euforije, aplauza i suza. Još nismo ni počeli da se znojimo kako treba. Ignorisanjem prilika i grešaka možemo samo od sebe izgubiti.
Volim da vjerujem da ti niko nije kriv ako ne savladaš vješine koje treba da imaš.
S tim u vezi, svaka stečena vještina jednom može spasiti ili potpuno preokrenuti karijeru na bolje. Na kraju, ako znaš da daješ sve od sebe, da se trudiš iz petnih žila, tada lakše podneseš i nepovoljan ishod jer nemaš sebi šta da zamjeriš.
Mislim da moj slučaj nije uopšte poseban. Mnogo ljudi se svakodnevno usavršava ali, nažalost, to se ne vidi jer nemaju priliku da to pokažu. Ako imaju sreće, rade ustaljene poslove na kojima se te vještine trenutno ne vide. Zato je biografija ili profil na društvenoj mreži kao izlog. Trudiš se da isturiš nabolje što misliš da imaš. Neko stavlja diplome, neko slike djece, automobila, cipela, svog tijela, prijatelja… Ništa nije za osudu. Svako je kovač svoje sreće. I ja imam stvari na koje sam više ili manje ponosan ali nastojim da u cv “obojim” ražličitim zvanjima, znajima i vještinama. Da istaknem sve što me čini konkurentnjim. Nema veze na kojoj si poziciji sada. Sve je podložno promjeni, neka od mene zavisi da li na bolje ili na gore.
Kad sam došao u Narodnu skupštinu mnogo sam sarađivao sa tadašnjim predsjednikom skupštine, gospodinom Radojičićem. On je, uz redovne poslove, mnogo energije ulagao na promociju i afirmaciju Republike Srpske u svijetu. U tom poslu mnogo dođu do izražaja neformalno obrazovanje i kontakti.
Ti si još uvijek u kategoriji “mladih”. Je li mladima stvarno tako teško danas, u vremenu kad jedino nezaposlenost cvjeta?
Malo je pravih prilika za mlade. Nedavno sam pratio konkurs za radna mjesta koja su tražila posebna umijeća. Poznavanje stranog jezika je bio je tek “jedan od” zahtjeva. Za šest mjesta prijavilo se preko 600 ljudi koji su ispunjavali sve uslove konkursa. Tako da se ne bih baš složio sa onom „ima posla, ali neće ljudi da rade“. Mnogi još nisu dobili pravu loptu na svojoj strani terena. Mislim da će u mojoj okolini nekoliko sjajnih bombi tek odjeknuti. Znaš da jedna dobra lopta može da preokrene tok istorije!
Osim toga, naša generacija je svjesna da im treba ono što im nijedan lopov neće ukrasti. Znanje. Međutim, i kada ga imaju oklijevaju sa iskorakom u novo.
Pa, misliš li da svaki glumac u pozorištu obožava svaku ulogu koju dobije? Naravno da ne. Ali ima volju, talenat i sposobnost da se prilagodi i pruži najbolje od sebe. Što više razlitičih uloga uvjerljivo odigra – više vrijedi.
Dotakosmo se famoznog državnog posla. Bio si i u privatnom, a sad si u državnom sektoru. Koje su prednosti, a koje mane? Je li taj državni posao stvarno takav kakvim ga predstavljaju narodne legende?
Od ranih tinejdžerskih godina sam uz sestru radio u maminoj kancelariji. Mama je nakon tri decenije napustila sjajnu poziciju u SDK i pokrenula vlastiti biznis. I danas radi kao sudski vještak i stečajni upravnik. I sada, iako sam već tri godine u Narodnoj skupštini, kroz honorarne poslove, vještačenja i članstva u strukovnim udruženjima imam dodir sa privatnim sektorom.
Za one koji odgovorno prilaze poslu i žele da dobro rade je manje-više sve isto. Konkretno, na mojoj poziciji bi se svako zabušavanje brzo primijetilo.
Bez sumnje, premija rada na poslu koji se plaća iz budžeta je određena sigurnost. Ona se ogleda u dvije važne činjenice. Prva je da su obezbijeđena sredstva za rad i saradnici odnosno posao kao proces rada. Druga je plata koja pristiže na određen datum sa uplaćenim doprinosima. Ljudi u privatnom sektoru treba sami da nađu klijenta, urade posao koji mu je trebao biti gotov „juče“, onda da se izbore da im usluga bude plaćena i nadaju se da će na vrijeme uplatiti PDV, doprinose, takse i sve račune. Privatni preduzetnici uglavnom iznajmljuju poslovne prostore, plaćaju struju, druge obaveze i razne takse tako da trošak po radniku bude veći od dvije neto plate.
U biografiji na tvom blogu, Grujin svijet, na kraju stoji Helenin otac, Tijanin muž. Je li to posljednje ili ipak prvo u tvom životu? Koliko te to promijenilo? Na bolje ili na umornije? 🙂 Šta je najveći izazov iz ugla oca?
Stoji „Helenin tata“. „Otac“ mi zvuči kao administrativni termin, kao funkcija koja te zapala.
„Tata“ je pozicija koju zaslužiš i trudiš se da je zadržiš tako što ćeš zaraditi i neki lijep opisni pridjev kao prefiks.
Helena je Tijanin i moj centar svijeta. Ona prva stvar u životu. Na blogu sam u biografiji navodio stvari onim redom kako su se dešavale: završetak fakulteta, zaposlenje, sticanje licence za investicionog menadžera, članstva u udruženjima, objavljivanje kolumni i radova, naučno-istraživački rad, mijenjanje pozicija, sticanje licence za vještaka, vjenčanje, Helena pa magisterij.
Mislim da sam kao roditelj postao bolji čovjek, jer bolje razumijem neispavanost i posvećenost porodici. Sad shvatam šalu koju jedan prijatelj napravio kad je rekao da je uloga oca da ujutru izađe iz pećine sa toljagom i ide u lov drugim lovcima, a naveče se vrati sa mesom od slona ili nosoroga (smijeh).
Mislim da je „igrica“ ista, ali smo u 2016. na višem nivou. Osim toga, sad potpuno razumijem moje roditelje kada su se brinuli zašto im djelujem blijed i sa velikim podočnjacima.
Za sada, izazovi i očekivanja od mene su umjereni:
- ne pogriješiti stranu pelene,
- zabavljati se sa mojim curama
- i zagrijati hranu.
Tijana je preuzela veći dio obaveza. Namjerno neću da kažem „tereta“, jer nam je podizanje Helene najdraža obaveza. Tijana je „24/7“ sa Helenom, ali je i dalje najbolja supruga, prijatelj i cimer na svijetu.
U planovima si da upišeš ili si već upisao doktorat, kaži nam, kolika je vrijednost formalnog obrazovanja danas?
Ovih dana očekujem izvještaj o podobnosti teme disertacije. Planiram da istražim neke pojave koje još nisu prisutne na našem tržištu hartija od vrijednosti.
Formalno obrazovanje jeste važno, ali nije ni presudan uslov koje poslodavci, tržište rada i sredina zahtjevaju. Treba biti spreman na promjene, na cjeloživotno učenje i biti u toku sa novim trendovima i zahtjevima. Osim toga, važno je steći ili usvojiti u kući neformalne vještine poput lijepog ponašanja i komunikacije. Prosto, za određena znanja se očekuje da ih imaš bez obzira na papir koji bi to dokazao.
Pa, ti si poslodavac. Da li bi prije zaposlila nekog ko ima fakultet, ali anemičan stav prema poslu ili nekoga energičnog, vrijednog i sa pozitivnom energijom koji ima nekoliko ispita do kraja?
Potpuno sam saglasna s tobom, uvijek glasam za ove iz druge kategorije, iako mislim da je diploma svakako važna. A sad malo tvoje omiljene teme – ekonomije. Koliko je finansijska pismenost važna, a koliko toga nismo svjesni? Imaš li puno pitanja drugara na razne ekonomske teme?
Ekonomija je nastala od grčkog grč. oikos – kuća, domaćinstvo i nomos – zakon, pravilo o upravljanju. U slobodnom prevodu to je skup pravila i vještina upravljanja domaćinstvom. Sve zakonitosti proističu manje – više iz te osnove. I finansijska pismenost treba da potiče iz kuće. Roditelji sa djecom treba da razgovaraju o novcu i da im usade naviku da štede i promišljeno troše, a time ću se baviti i u tekstu koji će izaći na Loli sutra.
Međutim, očigledno je da ni većina odraslih ne zna mnogo o upravljanju novcem. Pa, naši roditelji su bili naših godina kada je inflacija „gutala“ zadnju ratu kredita.
Neki nisu ni svjesni da danas nije tako. Oni i njihovi roditelji su kredite dobijali i vraćali u dinarima a strane valute su imali u rukama najviše jednom godišnje – na odmoru. Danas je ponuda različitih finansijskih proizvoda i usluga toliko široka da ni ekonomisti ne mogu da prate sve.
Djeca svijest o novcu stiču već od treće godine kroz sitne, ali svakodnevne lekcije. Prema tome, uvođenje finansijske pismenosti u škole u doba kada je naša generacija dobijala tehničko obrazovanje ili domaćinstvo je prekasno. To kažem jer nije praksa samo kod nas da su se ljudi opekli zbog nepoznavanja osnovnih stvari. Nisu potrebna nikakva istraživanje ni strategije da vidimo da, kao društvo, nismo dovoljni informatički niti finansijski pismeni. Kao društvo nismo gori od većine.
To što neko jedva iskuca tekst u Vordu i poveže se na Fejsbuk ne čini ga kompetentnim da prosudi o kvalitetu finansijskog proizvoda ili usluge s kojim će doći u dodir.
Drugari više komentarišu i predlažu, jer su njima ekonomske teme dosta bliske. Od pitanja koje imaju ih zanima zašto nisam pisao o nekim temama koje smatraju aktuelnim. Međutim, svi su saglasni da je finansijska pismenost veoma važna tema.
Koja su tvoja tri zlatna, finansijska, lična pravila?
Štednja, disciplina i izbjegavanje dugova.
Štednja je imperativ. Ne u smislu odvajanja od usta nego kao uzdržavanje od tekuće potrošnje. Čak i da se oslonite da „zarađenu“ penziju pitanje je hoće li vam to biti dovoljno za bezbrižno zlatno doba i za kupovinu ljekova. O putovanjima, pokazivanju brige za porodicu i društvo i trošenju na luksuz u tom dobu da i ne pričam.
Dalje, nabroj neke nalbolje ljudske osobine. Prve koje ti padnu na pamet. Slobodno.
Jel imaš tu: iskrenost, istrajnost, hrabrost, neustrašivost, požrtvovanost, posvećenost ciljevima, velikodušnost i upornost? Nijedne od njih ne bi bilo da osoba nema – disciplinu. Pod disciplinom smatram i upuštanje u igre na sreću. Svi oni koji igraju na sreću znaju da onaj koji sigurno zarađuje jeste – organizator. Ostalima zarada nije zagarantovana.
Izbjegavanje dugova ne znači da se nikad ne zadužimo. Pa, većina nas do sada ne bi uštedila ni za automobil ni za stan. Svi dugovi na svijetu su tri puta veći od bruto društvenog proizvoda. Bez poluge tj. bez duga nema ni razvoja društva ni država. Ipak, to ne znači da se treba zadužiti za ljetovanje, proslavu nečega ili kupovinu garderobe.
Na kraju, bolje da sebi zadamo neke okvire i nastojimo da ih poštujemo nego da bauljamo kud nas vjetar i vrijeme odnesu.
Mornaru koji ne zna kuda ide svaki vjetar je loš.
I za kraj, šta Lole da očekuju u narednom periodu od njihovog omiljenog ekonomiste?
Otićićemo korak dalje. Sad kad sam se predstavio kao autor proširiću priču o finansijama za primjere u kojima ću probati da razbijem ili potvrdim neke stereotipe koje slušamo godinama. Nastojaću da to obradim na pitak i originalan način. Nisu stvari uvijek onakve kakve nam se čine na prvi pogled.
Ako imamo mnogo informacija i logički razmišljamo ipak možemo doći do pogrešnog zaključka.
Znaš onaj vic kad dva lika čiste snijeg pred zgradom? Kaže jedan: „Jes’ čuo, bolan, da će zbog onog El Ninja usred avgusta ljeta padati snijeg?” A drugi zabrinuto otpuhne: “U’, bolan, pa ko će ga po onoj sparini čistit’?!”
Daleko od toga da su spoznaje posjetilaca Lole na nivou likova iz vica, ali u našem narodu ima mnogo stereoptipa o novcu kojih nikako da se riješimo.
Lole se raduju Miloševom tekstu koji ćete vi čitati sutra, a mi smo već ponešto naučile iz njega. Lolin drug, Miloš, nastavlja da sa vama zajedno otkriva svijet ekonomije i finansijske pismenosti na jedan sasvim drugi, mi bismo rekle, zabavniji način. A sigurne smo da dok on uči nas, u tom procesu uči i on.
