Jeste li jutros ustali rano? Na prazan stomak popili jaku kafu? Otrčali u kancelariju?
Trebalo bi da se zabrinete zbog toga, iako smo svi, uglavnom, učinili isto.
Posla je, kao i svake sedmice, preko glave. Kancelarija vas je dočekala na istom mjestu. Na stolu gomila papira koje bi trebalo da sredite. Da donesete dobro firmi. Korist vama. Finansijsku, isključivo.
U minimum osam radnih sati, kada ste vi u pitanju, pomislićete na obrok. S nogu. Na još jednu jaku kafu. Jer, ne možete da izbjegnete raspored, sastanke, stres, nerviranje…
Krenućete kući. Otrčati do prodavnice po namirnice. U vrtić po dijete. Kući će vas ponovo dočekati gomila posla.
Negdje u ponoć pašćete u krevet.
Jutro je. Dan počinje isto. Deja vu!
U minimum osam radnih sati pomislićete na brz obrok. S nogu. Ne još jednu jaku kafu. Sastanci, stres, nerviranje…
Pročitajte sada sve ispočetka. Pa još jednom. Sedam puta, za svaki dan u sedmici. Vidite li kako život prolazi pored vas?!
Koliko puta ste u posljednjih mjesec dana pomislili na sebe? Ne u smislu “ja pa ja”, već o svom zdravlju? Je li vam uopšte palo na pamet?
Mnogi ljudi dio su mog dana. Na poslu surovi profesionalci. Ali, tek ljudi. Krhki, puni osjećanja, divni. Probleme kao da uredno slažu na police, ali nemaju vremena da obrišu prašinu s njih. Prožive ih sto puta na dan, a oni ih opet ujutru dočekaju. Život ide, oni ustaju, rade, dolaze kući, spavaju… Izgledaju kao mašine u nekoj fabrici koja je prije nekoliko godina uključila pogon. Koji se ne gasi. Sve do jednom.
Svi smo tu negdje, generacija. Tek zakoračili u četvrtu deceniju. U posljednjih mjesec dana oboljelo je njih četvoro. Bolove, probadanja, nesvjestice, glavobolje, povišen pritisak… Zanemarili su simptome.
Kada više nisu mogli da trpe, umjesto u kancelariju, otrčali su ljekaru. Pa na bolovanje. Za početak, mjesec dana.
Jedno za drugim javljalo mi je dijagnoze. Nisam mogla da vjerujem. Ne mogu ni sada. Ali stvarnost me demantuje. Neki će na kancelariju zaboraviti u narednih nekoliko mjeseci, a neki…
Liječenja će biti dugotrajna. Šefovima nije pravo, ali ne može se drugačije.
Koliko puta ste u posljednjih mjesec dana pomislili na sebe? Ne u smislu “ja pa ja”, već o svom zdravlju?
Kancelarija, naravno, neće propasti. Doći će neko novi da povuče. Jer, pogon ne smije da se zaustavi…
Mlada žena. Tu preko puta. Svakog dana je gledam kako juri nekuda. Popodne tegli kese i vuče za ruku djevojčicu od tek koju godinu. Skratila je divnu kosu. Ali, ova neprirodno sija.
“Desilo se odjednom. Posljednji put dojke sam kontrolisala nakon dojenja. Poslije nisam imala vremena da se bavim njima. Ispod pazuha sam prije tri mjeseca napipala kvržicu. Na ultrazvuku se imalo šta vidjeti. Na terapijama sam. Biće bolje. Valjda. Da još koju godinu gledam kako raste”, priča odsječeno, a pogled joj nekako tup.
Ni za tugu nema vremena. Jer, život je brz. Ne štedi nas. Ne štedimo ni mi sebe.
I nije više stvar samo u pukim odlascima doktoru. Ni u preventivi. Za nju često nemamo mogućnosti koje bismo željeli. Stvar je u nama. Kuda žurimo? Čemu? Koliko god se to nekome činilo nenormalno, danas mi izgleda potpuno ok da u sebi potražim zrnce hipohondara. Tek toliko da se skoncentrišem i oslušnem. Da reagujem.
Kada obolimo, kasno je.
Čitam opet sve ispočetka. I nisam pametnija. Niti sada mislim o zdravlju. Već o narednom tekstu koji ću vam napisati. O intervjuima, izjavama, čekanju… Samo konstatujem da mi je žao ljudi oko mene.
Jedno za drugim javljalo mi je dijagnoze. Nisam mogla da vjerujem. Ne mogu ni sada. Ali stvarnost me demantuje. Neki će na kancelariju zaboraviti u narednih nekoliko mjeseci, a neki…
Je li mi žao mene? Mene sutra? Znam, ujutru ću opet po starom. Ustati u šest, popiti prejaku kafu. Muža i dijete ispratiti. Obući se i otrčati u kancelariju. Kad se vratim, čeka me gomila posla… Možda će opet zaboljeti, ali o tome ću neki drugi put.
Hoće li biti prekasno?
Kako bi mi stajala ta presjajna, vještačka kosa? Da li bih imala tu sreću da ponovo vidim kako raste moja?
Ne, ne, nećemo tako.
Mislite na svoje zdravlje. Danas, sutra, svakog dana. Prekontrolišite bar osnovno. Ne zanemarujte sebe. Važni ste i kancelariji, ali važni ste i ljudima oko vas. Mnogo važniji. A najvažniji ste sebi. Jer, ne postoje novci koji mogu da vam plate radost u životu. Zdrav osmijeh.
Život je jedan, tako ga i živite!
