Da smo jedna drugoj podrška.
Da one koje su na pozicijama na kojima mogu da donose odluke budu inspiracija i podrška, a ne glupi pokušaji glumljenja muškaraca.
Da nas zdravstveni sistem tretira kao ljude.
Da svijet prihvati da postoji postporodjajna depresija.
Da se ne krivi žrtva, nego nasilnik.
Da Lola ne mora ono što je moja baka morala.
Da je odlazak muškarca na porodiljsko – normalna pojava.
Da je menstruacija, seksualnost i slične teme – normalne teme.
Da se bavimo uzrocima, ne posljedicama.
Da mogu da nadjem na odjelu za djevojčice zelene hlače za Lolu.
Da su nam jednake plate i uslovi.
Da nas ne pitaju: Hoćemo li radjati i kad ćemo?
Da smo kompletne i bez muškaraca.
Da nas ne definiše dužina suknje ni dubina dekoltea.
Da smo i mi frajerice, a ne nužno kurve.
Da muškarac nije heroj ako je dobar otac i partner, već da se shvati da je to njegova uloga.
Da zagrlimo feminizam, a ne da ga pljujemo.
Da hvalimo, pridržimo, poguramo jedna drugu.
Da se što glasnije priča o neophodnoj ekonomskoj nezavisnosti svake od nas i da tome prethodi pravo na obrazovanje.
Da nam ne nude popuste, već podršku.
Da smo složne.
Za djevojčice koje dolaze i kojima moramo ostaviti bolji svijet od onog kakav je sada prema nama.
Srećan nam 8. mart!
Manje cvijeća, više prava!
Manje parfema, više razumijevanja!
Riječ urednice: Manje parfema, više razumijevanja!
Podijeli članak
Kada biste život u njegovim najradosnijim izdanjima zamišljali kao žensku osobu, mogli biste da ga zamislite u liku Brankice Raković
