Ipak, ljubav koju osjeća roditelj ne pretvara se automatski u ljubav koju dijete doživljava. Često se nezgrapno tolika ljubav prelijeva kroz stvari, igračke, odjeću, “dječije akitvnosti” (koliko rogobatna a vrlo česta sintagma) itd.
Vrlo često se ispostavi da iako ih volimo svim bićem, a nismo u stanju da se zaista povežemo sa svojom djecom ili ako smo to nekad i uspijevali ta povezanost se lagano gubi i slabi kako djeca rastu.
Važnost bliske i postojane veze između majke* i novorođenčeta ilustrovana je studijom poznatom kao “eksperiment dvostrukog tv-a”. U ovom su eksperimentu bebe i majke komunicirale putem zatvorenog kola televizijskog sistema.
U odvojenim sobama i realnom vremenu posmatrali su se i komunicirali kao i inače, univerzalnim jezikom za novorođenčad: gestovima, zvukovima, izrazima lica. Majke su im tepale, pričale, pokazivale zadovoljstvo kad ih vide preko ekrana.
Bebe su bile srećne tokom ove faze eksperimenta.
Međutim, kada su bebama puštani snimci njihovih majki istog sadržaja, dakle srećne reakcije majki ali ne u realnom vremenu, bebe bi postajale duboko uznemirene.
Zašto?
Zato što prijateljski izraz sreće i zadovoljstva nisu dovoljni. Bebama su trebali signali da se majka usklađuje sa njima, da reaguje i učestvuje u njihovim mentalnim stanjima iz trenutka u trenutak. Ovo usklađivanje je ono što smo mi izgubili “unaprađivanjem” našu komunikacije.
Usklađivanje je dijeljenje emocionalnog prostora i ono nam je esencijalno ako želimo ne samo biti dobri roditelji već i partneri i prijatelji. Negdje na putu tog usklađivanja smo postali neusklađeni jer svijet kakav je danas – u kojem se komunicira brže nego ikad – prije samo koju deceniju nije postojao.
Želeći da urade najbolje što mogu, današnji roditelji su raspeti između novih vaspitnih stilova, “provjerenih” i šta-vama-fali recepata naših roditelja.
Ometeni notifikacijama, kreditima, terminima, rokovima i svim onim što se sada podrazumijeva i djeluje nam normalno, jer jednostavno, većina tako živi, izgubljeni smo pred svojom djecom jer smo negdje na putu njihovog odrastanja i našeg (navodnog) sazerijevanja propustili da se sa svojom djecom zaista povežemo.
Zatrpani školskim i vanškolskim aktivnostima, kupovinama bez smisla i potrebe, izgubili smo iz vida one fine znakove koji nam zaista govore kako su naša djeca.
Povezanost roditelja i djeteta je sve slabija. Iako ona po prirodi stvari i treba da slabi na ulasku u pubertetsko doba jer tada vršnjačka grupa postaje prioritet ali praksa pokazuje da ova nevidljiva nit nekako puca sve ranije (pod uslovom da je postojala).
Ovo sve ne znači da ne volite svoje dijete ili da ne brinete o njemu već samo da ga odgajate u teško vrijeme.
Ja sa svojom djecom baš puno razgovoram, ne znam kako mi je ovo promaklo.
Ne znam više šta da radim, sve sa mu dao/dala.
Šta hoće više? Ima sve što ja nisam!
Moramo imati na umu da razgovor kao puka razmjena sadržaja nije povezivanje, a da kupovina stvari i aktivnosti nije dovoljna a često ni neophodna. Živimo u konstantoj informacijskoj buci od koje ne čujemo ni sebe a kamo li djecu. Gurnuti smo u nove načine komuniciranja i iz vida smo doslovno izgubili jedni druge.
Bolno je reći ali razgovoramo sa svojom djecom gledajući u telefon, retrovizor i televizor. Fizička prisutnost više ne garantuje bliskost a ona nam je neophodna.
Ako zaista obratimo pažnju koliko smo usklađeni sa svojom djecom i osvjestimo načine kako komuniciramo sa njima, djeca će to osjetiti a i nama će biti lakše. Spremnije ćemo se i bolje nositi sa njihovim fazama odrastanja i manje osjećati bespomoćno, a to je vrlo često sve što nam treba.
*majke ili bilo koje druge značajne osobe za dijete. Očevi, nebiološke majke ili drugi staratelji su takođe tu da ostvare adekvatnu povezanost i brigu ali majke su zaista najčešće te koje vode većinu računa o djeci naročito u prvih godinu dana života.
Nemoguće je obuhvatiti sve varijacije i raznovrsnosti koje nam život nudi da bismo bili politički korektni a u eksperimentu su svakako bile majke.