Bilo je to zbog scene iz filma “E.T. vanzemaljac”, nakon što je vlada zaplijenila Eliotovu kuću kako bi sprovela eksperimente na vanzemaljcu koji je postao član porodice.
Bilo je nešto u tome kada je E.T. promijenio boju iz smeđe u pepeljastu, prešao iz živog u umirućeg, kako su njegovi dragocjeni geranijumi uvenuli. Plakala sam, toliko da mi je jecanje pomutilo vid, da me majka pitala da li želim da idemo.
Mislila je da sam nesrećna, ali nisam bila. Nimalo. Kada je E.T. konačno spašen i kada su Eliot, njegov brat i njihovi prijatelji plovili nebom, nastavila sam da plačem. Koliko su oni bili visoko, ja sam bila još više. Čim se film završio poželjela sam da ponovo osjetim šta god je to bilo.
Ono što sam tada osjetila je bila drevna moć umjetnosti da napravi od nas lokvu od suza. Zbog ovog filma sam osjetila ljubav prema plakanju sa strancima u mraku.
Htjela sam da kažem da smo u tom trenutku zajedno “svedeni na suze”, ali ne vidim smanjenje. Plakanje zbog umjetnosti je najveća čast, uzvišenje. To je aplauz suzama. Glumci nas štite od svakog stida koji bismo mogli imati zbog sopstvenog plača: u relativnoj anonimnosti zamračenog pozorišta, njihov plač nas oslobađa.
Uvijek sam se pitala kako uspijevaju. Na koje mjesto moraju da odu kako bi se vratili sa suzama? Među svim vještinama koje glumci posjeduju, nijedna nije tajanstvenija od plakanja. To je iskazivanje emocija koje samo tijelo može da potvrdi. Kako su u stanju da dovedu sebe do potpunog samouništenja čim neko vikne: “Akcija”?
Ljudi rijetko znaju šta da rade sa ispoljavanjem emocija. Ono često može da izgleda neiskreno, oportunistički. Politički. Već neko vrijeme živimo u ciničnom svijetu u kom se bilo koja javna suza posmatra kao laž.
Mogu li javne suze ikada biti iskrene? Da li ijedan vođa može da pokaže išta više od podrhtavanja glasa? Ženama se rijetko prašta i to.
Jednom je neko, tokom kampanje, pitao Hillary Clinton kako joj sve to uspijeva, i suze su joj krenule niz lice, zajedno sa debatom da li je namjerno zaplakala da izgleda ženstveno i zašto nije ranije.
Ali čije suze zapravo ne izazivaju ničiju sumnju? Pitanja da li su one samo vapaj narcizma i pokušaj da se dobije nešto?
Isto sam se zapitala na jesen kada je U.S. Open završio jakim plačem Novaka Đokovića ispod peškira. Publika ga je obasula suosjećanjem, što ga je još više pogodilo. Njegova bol je u meni izazvala sažaljenje, dok mi skeptici govore da sam budala. Tip je proveo cijeli taj trenutak ispod peškira. Kako znamo da i on nije glumio?
Javne suze često nailaze na osudu jer se posmatraju kao performans. Ali čak i kada je performans, nešto i dalje pokreće ove ljude. Žaljenje, stid, stres, sramota. Možda je tuga stigla prekasno.
Mi kao ljudi smo katastrofalni simpatizeri, koji se plaše osjećanja drugih. Ona se gledaju kao uvreda. Moram da priznam da se osjećam paralisano kad god vidim nekog kako plače u javnosti – u sali za konferenciju, u metrou, na aerodromu, u baru. Možda zato što situaciju vidim izdaleka, sve dok me osjećaj voajerizma ne natjera ili da skrenem pogled ili da priđem osobi. Rijetka su pitanja gluplja od: “Da li si dobro?”.
To je pitanje koje obavezuje oboljelu osobu da pauzira svoju nevolju i kaže “Dobro sam”, što ponekad ima za cilj da me uvjeri da mogu da izbrišem sliku koje su mi njene crvene oči i natečeno lice dale. Ponude za pomoć se odbijaju sa ponosom, sa nježnom nesigurnošću jer smo nekako odgojeni da ponuda stranca i dalje predstavlja invaziju na privatnost. Zbog toga je lako gledati umjetnike kako plaču. Niko nije umiješan. Izdvojeni smo od potencijalne neprijatnosti pružanja utjehe.
Ipak, ove suze su ono što nam je potrebno da vratimo barem malo ljudskosti naizgled svemu neljudskom. Predugo smo se umrtvljivali. One su ono što nam je potrebno da se i sami osjećamo kao ljudi.
Plakanje može izgledati ubjedljivije nego riječi: djelo nadmašuje govor. Bez obzira što su prolivene suze izlivi ranjenih. Plakanje mi se čini kao predstava humanosti u pozorištu nečovječnosti.
