Maria Siasiakis radi kao školska psihologinja i bez obzira na to koliko djece se njoj povjerava, ona drugima djeluje hladno i bezosjećajno. Dugo je pokušavala da shvati zbog čega ostavlja takav utisak na druge ljude.
Tada joj je u ruke došla knjiga “Hunger” od Roxane Gay i nakon što ju je pročitala poželjela je da riječima opiše dugogodišnju borbu sa optužbama da je hladna i da nema emocija.
Maria je prije svega shvatila da je uzrok njene hladnoće introvertnost na poslu. Intorvernost, odnosno povučenost i zatvaranje u sebe ide ruku pod ruku sa određenim oblicima ponašanja kao što su povlačenje u sebe kako bi se povratila snaga i posvećivanje više vremena idejama, umjesto interakcijama sa drugim ljudima.
Osim toga, mnoge kolege su Mariu smatrale rezervisanom, ali ona je bolje razumjela samu sebe i branila je svoje potrebe.
Za one koji ne znaju, Maria objašnjava da postoje oblici razmišljanja u kojima osoba odlučuje tako što prikuplja podatke i uključuje se u rješavanje problema na pošten i razuman način. Ti ljudi ne traže harmoniju niti razmišljaju o tome kako bi njihove odluke mogle emotivno uticati na druge.
“To što sam žena je, uz sve ovo, dodalo još jednu dimenziju mojoj ‘hladnoći’, dimenziju koja je u suprotnosti ulozi koju bi mi žene trebale da igramo: da njegujemo, pričamo blagim glasom, zračimo toplinom i da imamo brižno srce”, otvoreno priča Maria.
Cijelu ovu priču Maria je pokrenula zbog toga što joj se čini da se jedino određene žene nazivaju hladnima i da nikada nećete čuti da neko muškarce proziva da su hladni. Umjesto toga će za njih govoriti da su oni tihi tipovi, stoički ili tajanstveni.
Hladne žene se tako ne tretiraju. Da bi pokazala koliko su njene riječi tačne, Maria je odlučila da uradi jedan zanimljiv eksperiment koji i vi možete da napravite: ukucala je u pretraživač Google riječi “hladne žene” i “hladni muškarci. Pogledajte na slikama kakvi su bili rezultati pretraga.
Jedno od pitanja koje najviše boli ljude koje inače svi smatraju hladnima i bezosjećajnima glasi: “Ti ništa ne osjećaš, zar ne?”
Maria se često susretala sa tom optužbom i iako razumije da su ljudi to govorili zato što su bili frustrirani, smatra da ih to ne opravdava. Svjesna toga da će se opet sresti sa tim pitanjem naučila je kako da reaguje na te riječi.
“Znam samo da nisam hladna žena. Znam da imam osjećaje. Šta radim da ljudi tako razmišljaju o meni? U čemu griješim? Kada će moje ponašanje pokazati ono što sam duboko u sebi?”, pitala se Maria. Ta pitanja su je toliko mučila da je počela da sumnja u to da išta zna, i na kraju se izraz “znam” pretvorio u “mislim” i “ne znam, možda jesam”.
Ljudi su je nazivali hladnom i bezosjećajnom što je bilo loše i ona je samu sebe počela da smatra lošom osobom. Sve do trenutka kada je shvatila koliko je važno sjetiti se da ono što drugi ljudi nazivaju “hladnoćom” zapravo mogu biti obrasci ponašanja ljudi koji izbjegavaju vezivanje, te da “bezosjećajnost” može imati korijene u nekoj traumi.
Sposobnost da se stvori veza od povjerenja, da se prepustite, ovisite o drugima, da drugi brinu o vama, da tražite pomoć i da ne bježite od ideje o emotivnoj intimnosti su divne stvari, ali ako ste duboko u sebi protiv njih kako biste zaštitili sami sebe od emotivne opasnosti i povrijeđenosti drugi ljudi vas mogu smatrati hladnima.
Mariji su trebale godine da prihvati svoju “hladnoću” i sada se polako povezuje sa onim dijelom sebe koji je uvijek znao da u njoj ima topline i da je vrijedi štititi. Taj dio nje same zna da i ona zaslužuje istu toplinu kako od same sebe, tako i od drugih ljudi.
I na kraju svega, odlučna je u tome da pristranost, nelagodnost i moralno osuđivanje od strane drugih ljudi neće nikad određivati način na koji će ona pokazivati svoju toplinu.
Zapamtite, samo zato što žena teško izražava emocije ne znači da ih nema.
Izvor: Huffington Post
