Gotovo nikad ne donosim novogodišnje odluke jer znam da se već nakon par dana ili tjedana neću ničega s popisa pridržavati ili će mi sam popis stvarati pritisak. Ove godine napravila sam iznimku. Dobro, nije baš bila novogodišnja odluka koju sam zapisala i nije počelo s prvim u mjesecu ili prvim ponedjeljkom u 2017. , ali je počelo u prvom mjesecu i dugo sam to htjela napraviti.
Posvetila sam se sebi. Onoj sebi koju ja najbolje osjetim, a nema veze s vanjštinom. Barem ne direktno. Krenula sam na terapiju. Prvo psihijatrici, zatim i psihologinji, onda sam ubacila i psihoteraputa i literaturu, meditaciju, yogu, izlete, pokret i na kraju još jednu psihoterapeutkinju.
Zašto? Jer me zanima i jer sam osjetila da mi sve to treba kako bih iskopala onu sebe koju sam zaboravila, i koju su svi ljudi kasnije izmodificirali prema nekim svojim zakonitostima. Nisam ni blizu toj djevojčici rođenoj 1988. godine, ali sam bliže nego što sam bila prije devet ili deset mjeseci.
Prva od zamki s kojom sam se u terapijama suočila bila je zaborav odnosno disocijacija. Naime, nisam imala pojma da se jedno desetak i više godina svog života uopće ne sjećam. Ne mislim na one godine kad si malo dijete pa ih se nikako ne možeš sjećati jer mozak nije tako razvijen, već na sve traumatične godine koje sam nesvjesno potisnula. Kako to nisam primijetila? Jednostavno, disocijacija (poremećaj koji se veže uz anksioznost i odnosi se na zaborav i udaljenje od traumi) je nastupila kao meni prirodna obrana od boli. Moj se mozak (i srce) toliko bojao svega u čemu se nalazio da je odlučio zaboraviti i jednostavno ne procesuirati. Okupirala sam se drugim stvarima i ljudima. Svime i svima osim samom sobom. I tako jedno dvadesetak godina prilikom kojih sam se ne jednom slomila. Nakon svakog loma postajalo je jasnije da negdje duboko postoji problem.
Pitala me doktorica: “Kako si se osjećala kad je majka otišla?” – i ja odgovorih: “Ne znam.”
“Kako si se osjećala kad te zaručnik ostavio?” – odgovorih: “Ne znam.”
Puno “Ne znam.” kasnije slomih se.
I zbilja ne znam kako sam se osjećala, ali znam da sam nakon odlaska majke dobila herpes, psorijazu i noćne more, a nakon prekida zaruka toliko sam izgubila na težini da preko 6 mjeseci nisam imala menstruaciju. Tijelo je davalo znakove, ali sam ja liječila samo posljedice kupovajući kreme i šampone, pijući kapi i tablete. Nisam se bavila problemom koji je ležao duboko unutra, zakopan ispod puno slojeva traumi i ružnih iskustava.
Bit ću iskrena i priznati da je bilo izrazito bolno čuti, a još bolnije prihvatiti, da više od pola svog života ne pamtiš jer ti je bilo ružno. No, prihvatila sam i da to ne mogu promijeniti i da mogu od toga naučiti. Što? Naučiti suočavati se s problemima, naučiti iskoristiti ružna iskustva iz prošlosti za lijepa u budućnosti, naučiti pamtiti sve… I dobro i loše. I napuniti život uspomenama za koje ne trebam nužno niti fotoaparat niti kameru, samo otvoren um i puno srce.
Bolno je bilo čuti i da će mi za cijeli proces trebati barem dvije godine jer, citiram: “Za izlazak iz depresije potrebno je dvije do pet godina.”
Tu me malo obeshrabrila, rekoh si da je najbolje da odmah odustanem, ali eto me, devet mjeseci sam bliže cilju. I ne dam se kao što se nisam dala ni dok sam imala 11 i na svoja leđa natovarila teret koji su mi prebacili drugi. Teret kojeg se želim riješiti prije nego što postanem majka ili supruga jer ne želim ljudima koje volim davati kredit koji nisam “otplatila”.
Nakon nekog vremena pojedine slike počele su se pojavljivati, trenutno uvijek vezane za jednu od rijetkih svijetlih točaka mog djetinjstva. Moju baku. Prisjećam se darova koje mi je kupovala, mirisa kreme kojom bi me mazala nakon kupanja, šetnji u grad i odlazaka na kolače, zajedničkog učenja i njenog divnog rukopisa… Boli prihvatiti da to moje svjetlo tinja sve slabije, ali je istovremeno lijepo što u njenim očima saznajem da je moje djetinjstvo ipak postojalo. I da u njemu postoje lijepe stvari i trenuci.
Ne znam što će se dogoditi danas, a ni sutra, ali znam da sam svakim udahom sve bliže pamćenju, i sve dalje zaboravu koji me zagrlio gotovo odmah po rođenju. I evo, za koju godinu bit ću tamo gdje sam startala 1988.
Zašto vam sve ovo pišem? Zato jer se nisam samo ja ogrnula u zaborav i ne želim gledati i druge kako kao prazne čahure lijepe vanjštine hodaju gradom, selom ili ulicom ne znajući tko su bili i kako su se osjećali.
Do idućeg puta, sve znate.
Zagrljaj,
A.
