Tanane riječi: Mirjana Milašinović: 19.10.2021. i 03.12.2021.

Kad se otvore grudi moje,
Pa u njih smjestim sve blagosti i grdi tvoje,
I koračam svuda, u ko zna koje
svjetove, jer imam milost tvoju na svome umu.
Tad zariću prste u meso,
Nad srcem krvavim i starim,
I tad već bih ovako bolestan zapleso,
Al ne bih da ti sreću kvarim.
Da po tvojim bijelim haljinama krvarim.
Kad puknu riječi tvoje, po ko zna koji put u mojoj duši,
Znaću da me pratiš kud god da krenem.
I šta god da se oko mene ruši,
Ja ću da tapkam, i da te prizovem.
Da prodišem kad god me guši.
Jer tako tapkam život čitav,
Kad god mi srcu treba hrane,
Da prizovem onog čijeg lica ni ne znam duši,
Ali znam da tapka sa druge strane.
I vidim da svi što volim nestanu,
Odu,
Svi mi vjeruju, pa prestanu.
Ali ja ću da tapkam i da se molim Bogu,
Da ne traje više.
Jer ne znam šta će dalje da mi piše,
Koliko će duboko opet morati da se diše.
I ne mogoh sam.
Razbi se ogledalo svoda moga,
Puče lik tvoj u mome oku,
I nema te više, znam.
Nestadoh i odustadoh od vjerovanja u Boga,
i okrenuh se ka istoku,
Jer previše gubim i danas i juče,
I izdaju grudi,
I oko što jauče,
I glas što jeca.
Mislih da normalno je da ljude volim kao što vole djeca,
I da toliko uzimam, da toliko tražim, da toliko hoću.
Znam da moram dalje,
Ali ne znam kako da rašiirim ovu tjesnoću
Svijeta i vremena.
I puče zvuk povjerenja tvoga sa moga tjemena.
A otkud mi pravo da na tvoju ruku stavim dio svoga bremena?
Da tražim tugu od tvoga srećnog imena?
Da od tvojih nježnih ruku pravim vrata kamena,
Na koja se oslanjam kad ne mogu da istprim toplotu svog rođenog plamena?
I slomih put do tvoga ramena,
I sad mi ostaje samo da dišem duboko.
Da u sebe bježim od svoga neveremena.
Ali kad rascijepi se usna i zemlja srdžbe tvoje,
Pa kad uđe svjetlost i padne na me,
Moje će ruke još tvoje da zovu.