Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

“Coming out” u 41. godini: Nikada nije kasno

Kao majka, jedna od uloga koju imam je zaštitnička uloga, između ostalog.

Prevela: Anja Delić Redakcija

elephantjournal.com

Želim da zaštitim svoju djecu od svega lošeg. Želim da ih zaštitim da se ne osjećaju loše, da ne čine loše.

Želim da ih zaštitim od svega što će povrijediti njihova mala srca i njihove duše. Zar svaka majka ili staratelj ne želi isto? Stoga, kako da se osjećam kada je jedna od stvari od kojih najviše želim da ih zaštitim – bol u srcu – zapravo loša stvar koju sam im ja nanijela?

Vidimo i doživljavamo bezbrojne žrtve koje činimo kao majke za svoju djecu, ali šta da radimo kada to znači da treba da žrtvujemo ono što jesmo u svojoj srži? Opet, zamislite kako bi bilo bilo znajući da roditelj nije živio punim životom jer nije želio da ga povrijedi?

Koliko bi to bilo teško da nose na svojim ramenima i kakav bih primjer davala kao majka da ne živim svoj najautentičniji život (što je upravo ono što želim za njih)?

Outovala sam se prije više od godinu dana kao lezbejka. Bila sam udata za muškarca, i uradila sam upravo ono od čega pokušavam da zaštitim svoju djecu svih ovih godina i nastavljam da to činim: slomila sam im srca jer sam slomila našu porodicu.

Šta me čini drugačijom od drugih ljudi? Ovo je nešto sam se pitala iznova i iznova. Neki ljudi imaju sposobnost da žive, ali ne žive istinski. Oni su cinični. Žive iz dana u dan. Oni prihvataju osrednje i shvataju da njihovi životi neće biti ništa više od toga.

I pretpostavljam da je to u redu za njih. To me rastužuje, ali oni jedino sami mogu da promijene svoje okolnosti.

Ne možete željeti nešto za nekoga više nego što oni to žele za sebe. Zašto ja nisam mogla da pristanem na osrednjost? Zašto nisam mogla da sakrijem svoj identitet još 41 godinu da ne bih morala da budem osoba koja je povrijedila svoju djecu? Zašto nisam imala sposobnost da živim, a da zaista ne živim – jer bi to bilo mnogo lakše od onoga što sam zapravo uradila.

Borila sam se dosta vremena prije nego što sam priznala da sam lezbejka. Osjećanja krivice i sebičnosti bi me progutala, ali uprkos svim suzama, nisam se utopila. Izgubila sam dah i nisam mogla disati. Nisam mogla da vidim kroz natečene oči, pune suza. Osjećala sam da će me težina mog istinskog ja slomiti. Ipak, svijet se nastavio okretati, a sunce uvijek izlazi.

Sa svakim danom koji je prolazio, bližila sam se trenutku koji će mi omogućiti da budem slobodna i da naučim svoju djecu šta zaista znači živjeti. I, svakim danom koji je prolazio, postajala sam sigurnija u saznanju da je to upravo ono što treba da napravim, pokazujući im kako želim da žive. A onda se desilo. Jednog dana sam okupila svoju porodicu, a sutradan sam je slomila.

Neki to nazivaju sebičnim. Neki to nazivaju hrabrim. Neki to nazivaju neodgovornim. Neki to nazivaju inspirativnim. Ja to zovem istinskim življenjem.

Zanimljiva stvar koja se dešava kada se nešto kaže naglas je da kada se jednom izgovori, postaje stvarno. Tačka. Došao je dan kada sam morala da rastavim svoju porodicu. Ne pričam o tome na takav način svojoj djeci, niti se više osjećam da sam nešto rastavila. Kažem to tako, jer sam se tada tako osjećala zbog krivice koju sam tada nosila.

Danas kada govorim o svojoj porodici kažem da je ona preuređena. Uvijek ćemo biti porodica, ma koliko bijesa ili ogorčenosti bilo na drugoj strani; samo sada izgledamo malo drugačije. Sa riječima koje sam izgovorila su potekle mnoge suze za one koje sam povrijedila. Suze zbog svega što sam srušila. Suze za srca koja sam slomila. Suze za one koje sam razočarala.

Od ovog osjećanja krivice tijelo me boljelo, ali istovremeno je postojao osjećaj predanosti koji nikada ranije nisam osjećala. Napravila sam najveći, najstrašniji korak naprijed u svom životu, ali nije bilo suza zbog toga ko sam, samo, možda, zato što sam stigla tako kasno.

Život nije bio lak. Sramila sam se što sam im priznala to tokom pandemije i govorila sam sebi da je trebalo da sačekam još 5 do 10 godina dok djeca ne budu starija. Rečeno mi je da će moj život postati pravi pakao i da ću zažaliti zbog svoje odluke. Izgovorene su mi mnoge stvari, a neke od njih i dalje čujem, ali više ne dozvoljavam da me dotiču.

Ne dozvoljavam im više da imaju kontrolu nad mojom srećom. Nedavno sam bila vani jedne večeri, šetajući i držeći se za ruke sa ženom, kada je muškarac u autu spustio prozor i počeo da dobacuje komentare. Čula sam njegove riječi, ali nisam dozvolila da ometaju razgovor koji sam vodila sa ženom sa kojom sa bila, jer mi nije ni palo na pamet da se osvrćem na to.

Čekala sam 41 godinu da budem žena kakva sam danas. Čekala sam da se držim za ruke i da budem u vezi sa drugom ženom, i nikada, nikada neću dozvoliti nikome da mi oduzme tu sreću, niti ću trošiti energiju na komunikaciju sa nekim ko ne želi da se osjećam srećno, dostojno, jednako. Predugo sam čekala.

Dok sjedim u svom novom gnijezdu, stvarajući prostor ljubavi i topline, razmišljam o tome koliko sam nevjerovatno ponosna na ženu od prije više od godinu dana koja je bila toliko uplašena i prestrašena da preduzme strašne korake naprijed.

Da nisam donijela odluku da se ne želim da se zadovoljim ničim manje od sreće, sreće koju svi zaslužuju, i dalje bih živjela život čineći medvjeđe usluge sebi i svojoj djeci.

Gdje god da se nalazite na svom putovanju, šta god vam slijedi, veliki korak ili razgovor koji trebate obaviti, znajte da niste sami, iako se možda osjećate nevjerovatno usamljeno. Preživjela sam i ti ćeš.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije