Svake godine, organizacija za koju sam radila je bila domaćin godišnje akcije prikupljanja novca i odabrala bi jednu osobu koja bi bila zadužena za organizaciju. Jedne godine, moj direktor me pitao da li bih ja vodila komitet za organizovanje događaja.
Poslije nedjelja planiranja i stresa, dobila sam jedva dvije sekunde pominjanja. Osjećala sam se kao balon koji se naduvava. Uložila sam 50 i više sati, i niko ko ode sa tog događaja neće pamtiti moje ime ili lice.
Međutim, nadala sam se da će se možda jednog dana ovo isplatiti finansijski ili koristiti mom napredovanju u karijeri (spojler: nije), i osjetila sam olakšanje što je događaj završen i što će neko drugi da ga vodi sljedeće godine.
Tek osam godina kasnije, kada sam napustila Ameriku, saznala sam da postoji ime za ono što sam iskusila prethodnih godina – neplaćeni poslovi žena. Istraživanja pokazuju da žene provode dodatna dva sata dnevno van svog normalnog radnog vremena na poslu, čisteći, prevoženju kolega, kuvajući, perući, pomažući porodici i radeći još mnogo toga.
One obavljaju dodatne zadatke koji zapravo nisu plaćeni, ali su od suštinskog značaja za društvo, a svi ovi dodatni poslovi oduzimaju naše vrijeme, energiju i trud.
Pored dva sata neplaćenog rada koje žene obavljaju kod kuće, istraživanje Poslovne škole Harvard je pokazalo da žene dobijaju 44% više zahtjeva od muškaraca da volontiraju za poslove koji ne vode do unaprijeđenja na radnom mjestu. Ovakvi zadaci su od koristi organizaciji, ali vjerovatno ne doprinose nečijoj procjeni performansi ili napredovanju u karijeri.
Ovi zadaci uključuju tradicionalne kancelarijske “kućne poslove”, kao što su koordinacija zabava i kancelarijskih događaja, kao i mijenjanje kolega i učestovanje u odborima na nižem nivou. Muškarci češće dobijaju zahtjeve i prihvataju strateške projekte na višem nivou gdje je veća vjerovatnoća da stupe u kontakt sa zaposlenima višeg nivoa i gdje je vidljivost veća.
Kada im se ponude zadaci koji ne nude unaprijeđenje, muškarci pristaju u 51% slučajeva, a žene u 76% slučajeva.
Nakupljanje ovog neplaćenog rada nanosi stvarnu štetu. Žene više doprinose, ali je njihov trud često manje prepoznat. Sindrom sagorijevanja je dostigao vrhunac u današnje vrijeme. Dok su se žene pokazale otpornima na ovaj sindrom u protekle dvije godine, skorije istraživanje je pokazalo da je 4 od 10 žena razmišljalo da napusti svoje kompanije ili da promijeni posao, a naknadni podaci su pokazali da su to i uradile.
Organizacije treba da nastave da preispituju svoju politiku kako bi zadržale zaposlene majke i druge žene u kancelariji, obezbjeđujući pravednu raspodjelu neplaćenog kancelarijskog posla i mogućnosti za volontere. Ženski rad treba biti nagrađen, bilo u obliku dodatnog plaćenog slobodnog vremena, bonusima ili višoj ocjeni učinka.
Žene takođe ne bi trebalo da se osjećaju pod pritiskom da budu uvijek ta osoba koja stalno žuri i volontira da spasi dan, kod kuće ili na poslu.
Za sve žene koje su slomljene od izvršavanja neplaćenih zadataka, nije poenta da konstantno žurimo u nadi da će neko prepoznati naše napore. I dalje ne postoji nagrada za onoliko koliko možete tolerisati.
U stvari, kako napredujete u vašoj karijeri, izgovaranje “da” na previše stvari će vas držati zaglavljenim u korovu, umjesto vođenju na strateškom nivou za koji ste sposobni.
Ali na kraju, teret promjena leži na kompanijama i patrijarhalnim sistemima koji drže zaposlene preopterećene i preplavljene.
