Kada su me pitali da napišem priču o sebi, o svome životu, iskustvima i okolini, objeručke sam prihvatila prijedlog.
Prihvatila sam ga iz razloga što ću možda nekome promijeniti mišljenje, pružiti novi pogled i perspektivu na život jedne biseksualne osobe. Budimo iskreni, danas je puno mržnje, osude i negativnosti usmjereno na ljude poput nas. Ako nakon ovoga teksta samo jedna osoba, koja u svome životu ima gay/bi osobu koju ne podržava, odluči pružiti joj priliku, svoje sam napravila.
Kada sam shvatila da me privlači isti pol?
Prvi put kada sam shvatila da me privlači isti pol, bilo je po mišljenju nekih dosta kasno, na početku srednje škole. U osnovnoj školi oduvijek sam na dječake gledala blagonaklono, uvijek su mi simpatije bile muškog roda.
Nisam imala izražene osjećaje za djevojke dok nisam došla u srednju školu. Naravno, upozna se mnoštvo novih ljudi, sklapaju se nova prijateljstva, upoznaju se nove ljubavi… Kada me neko pita “Kada si spoznala da voliš cure?”, ne mogu reći tačan trenutak.
Kroz prvi razred srednje škole u jednom sam trenutku shvatila da sam počela primjećivati cure, da u filmovima uvijek gledam kako su glumice lijepe i zgodne, a ne glumci, da se na ulici okrenem za lijepom djevojkom, da sve češće razmišljam kako bi bilo biti u vezi s djevojkom, kakav bi osjećaj bio poljubiti ju.
Razmišljala sam kakav je osjećaj poljubiti djevojku.
S obzirom na to da dolazim iz male sredine gdje se na gay i biseksualne ljude ne gleda baš blagonaklono,
mogućnosti su mi bile dosta ograničene. Sve mi je to bilo novo, nisam nikome o tome govorila, a kamoli da sam s nekim nešto probala.
Probala sam sakriti osjećaje, uvjeravajući samu sebe da je to samo “glupa faza” koja će proći. Stvari su se itekako promijenile kada sam završila školu, upisala fakultet i odselila se u Osijek.
Kao i svaki student koji se odseli od kuće zbog fakulteta, osjetila sam određenu slobodu. Slobodu da napokon budem ono što jesam. Spletom okolnosti, prijateljica s prve godine fakulteta upoznala me s dijelom svog društva u kojem su neke osobe bile gay te sam tada prvi put iskusila kako je to zapravo biti s djevojkom.
Shvatila sam koliko me zapravo duboko privlači ženski rod te sam se konačno osjećala kao da sam pronašla dio sebe koji mi je nedostajao.
Međutim, to su bile sve kratkoročne zezancije, a ja sam iskreno tražila tu jednu osobu, osobu koja je savršena za mene. Kako na prvu nisam bila jedna od onih osoba koja ima takozvani gay radar s kojim gay ljude možeš prepoznati na prvu, okrenula sam se internetu na nagovor prijateljice s fakulteta.
Otvorila sam profil na Gay.hr, postavila svoju fotografiju i ukratko se predstavila i čekala… Prošlo je par mjeseci prije nego što sam se počela intenzivno dopisivati s jednom djevojkom.
Nakon određenog vremena dogovorile smo se pronaći uživo. Kliknule smo odmah na prvu i nakon dva do tri mjeseca viđanja, službeno smo bile u vezi. S veseljem mogu reći da smo zajedno još uvijek, četiri godine kasnije i da mi donosi sreću u svaki aspekt života.
Reakcija porodice i okoline
Što se tiče moje okoline, moje prijateljice i stariji brat saznali su prvi o mom novom načinu života. Iznimno sam im dan danas zahvalna na ogromnoj podršci te svakoj lijepoj riječi koju su mi uputili. Bilo mi je krajnje potrebno jer sam još bila u fazi otkrivanja sebe same te mi je njihova podrška puno značila. Kako se moja veza s djevojkom produbljivala, tako je više ljudi za nas znalo.
Čak se ona otkrila svojim roditeljima koji ranije nisu znali za njeno opredjeljenje, a podrška i ljubav koju smo dobili od njene mame, nije se mogla mjeriti ni s čim. Zadnji koji su ostali na redu, bili su moji roditelji…
Moji su roditelji inače jako otvoreni i liberalni ljudi te sam od njih očekivala ni više ni manje nego apsolutnu podršku. Međutim, nije sve med i mlijeko. Njihovo prvo saznanje da sam u vezi s djevojkom, na prvu se činilo u redu. Bila sam sretna jer se ništa neće promijeniti, bit ću jedna od onih koja će imati odličan odnos s roditeljima.
Postupno stvari su se krenule pogoršavati, jednim dijelom mojom krivicom. Znali su se tu provući podmukli komentari, nepoštovanje moje djevojke, nisu ju pozivali na ogromna porodična okupljanja, puno toga.
Bilo me strah, bojala sam ih se, bojala sam se gubitka i njih i djevojke, htjela sam im uvijek udovoljiti na račun nje i njenih osjećaja kako bi im bilo lakše.
Puno suza, gorkih riječi, neprospavanih noći i razgovora dovelo nas je do zaključka da sam pogriješila s manjkom komunikacije i nedovoljnim zauzimanjem za djevojku, a oni u tome što nas nikada nisu u potpunosti prihvatili.
Taj osjećaj neprihvaćanja i manje vrijednosti rezao me na komadiće dok sam plakala djevojci u naručju. Osjećala sam se kao da sam ih iznevjerila, kao da nikad neću biti ono što oni od mene žele da budem, krivila sam se za sve, dok nisam shvatila da su oni glavni krivci.
Danas s djevojkom imam izniman odnos, pomirile smo se s činjenicom da sam ja jedna od onih koju nikad neće prihvatiti u potpunosti. S roditeljima komuniciram, odlazim kući i družim se, a oni konačno uviđaju svoje greške te ih pokušavaju malo po malo ispraviti, no teško je s obzirom na to koliko je štete naneseno proteklih godina.
Trudimo se i nadam se da će u budućnosti biti drugačije, da će se odnosi s vremenom ispraviti. Sretna sam jer imam njenu podršku u svemu, s njom prolazim kroz sve i ona mi pomaže prebroditi takva razdoblja.
U ovakvom vremenu teško je biti u vezi s osobom istoga spola, neprihvaćen i neshvaćen.
Često pomislim da koliko je jednostavno, toliko i nije. Kada si bi/gay, pristaješ i na određenu dozu straha, nelagode i neprihvaćenosti, a najviše kompromisa.
Kompromisa koje moraš sklapati kako bi ti bilo lakše, a koji podrazumijevaju da se skrivaš.
Za primjer, nama više nije lagodno poljubiti se u noćnom klubu ili držati za ruku. Jednom smo prilikom naletjele na čopor muškaraca koji su nas ispred kluba isprozivali, dobacivali nam svakakve uvrede, predlagali svašta nešto i pratili nas.
Iako je moja djevojka bila hrabra, ja sam bila uplašena i vukla ju za ruku da žurimo kući. To je samo jedan u moru primjera za koje vjerujem da su mnoge bi/gay osobe doživjele.
Grupa nasilnih muškaraca, kolutanje očima na držanje ruku, strah da te netko doslovno ne napadne, komentari na članke vezane uz takve teme, bližnje osobe koje te odbace…
Kažeš samome sebi da te to neće dirati, ali duboko, duboko u srcu ipak te svaki put dodirne.
Ali onda se sjetim da sam to ja, mijenjati se neću, stojim čvrsto rame uz rame s djevojkom koju volim i pokušavam osvijestiti druge da odbace mržnju i prigrle ljubav na koju imamo svako pravo.
Preuzeto sa: zenskirecenziraj.com
