Kada ne znam šta ću i kuda ću i na koju ću stranu prije, stavim svoje dijete ispred TV da gleda crtani fim… Na engleskom. Jače su boje, sve je šarenije, a Chu Chu produkcija se baš potrudila.
Lijepi su to crtići uz pjesmice. Uče se slova, brojevi, kako da štitimo planetu, kako da volimo životinje, ko sve živi na farmi, ko živi u vodi. Onda ostavim posao u kuhinji, sjednem kraj nje pa joj pjevam. Danas, istina, dešava se da umjesto pas, kaže dog, umjesto mačka, kaže cat, umjesto krug – circle i mnogo drugih riječi. Mada, priznajem, sve to zna da kaže i na ovdašnjim jezicima naroda i narodnosti. Ovaj početni potencijal razmišljam da već sa njene tri/četiri godine razvijam na kursu engleskog.
Griješim li?
Evo razloga protiv i za!
Djeca u dobi do dvije godine ne bi uopšte trebalo da gledaju televiziju, jer grupa regionalnih pedagoga smatra da u tom uzrastu crtane filmove i uopšte sadržaje na televiziji vide kao “zbunjujući skup boja, zvukova i slika”.
Ta djeca ne razlikuju stvarnost od televizijskih slika, ne razumiju sadržaj slika i ne shvataju o čemu je tu zapravo riječ. Zato nema ni smisla govoriti o obrazovnom aspektu crtića u toj dobi čak ni kad je govor u pitanju. Mnogi se s ovim ne bi složili, s obzirom na to da tako mala djeca, iskustvo kaže, raspoznaju oblike i pojedine životinje. Međutim, istina jeste da najviše riječi nauče u interakciji s roditeljima.
Djeca u trećoj godini razumiju da likovi koji se pojavljuju u crtanim filmovima nisu stvarni, ali vjeruju da ti likovi žive u televizorima. U četvrtoj godini počinju razlikovati stvarne i crtane likove, ali se još bore sa razlikovanjem koji gdje pripada, dok u petoj godini i dalje nisu sposobna da prate određene radnje u potpunosti.
Od sedme do osme godine neka djeca ne mogu zadržati pažnju ni pratiti film duže od pola sata, dok u desetoj godini imaju poteškoće u razumijevanju kadrova i scena.
Nasilni crtići su posebna priča, a njihov loš uticaj je višestruk. Takvi crtići nose poruku da najjači uvijek pobjeđuju te djeca usvajaju vrijednosti prema kojima je ovaj svijet opasan i loš. Osim toga, nasilne scene koje gledaju, djeca pokušavaju kopirati. Takođe, kod neke djece se može pojaviti strah ili noćne more u kojima su žrtve nekog nasilja ili čak mogu postati potpuno ravnodušni prema nasilnim scenama.
Mnogo je NE razloga, ali znajte da postoji i pozitivna strana televizije. Uslov je, naravno, da dijete gleda dječiji program, edukativne emisije, primjerene animirane filmove, dokumentarce… Televizija pruža informacije o životu i svijetu u kojem živimo, što ne podrazumijeva uvijek loše stvari. Podstiče razvoj intelektualnih sposobnosti kao što su slušanje, razumijevanje i pamćenje. Djeci približava slova i čitanje te strane jezike.
Ako primijetite da dijete pokazuje zanimanje za određeni strani jezik, podstičite to i na različite druge načine. Pomoću kvalitetnog televizijskog programa dijete širi svoje horizonte, upoznaje ljudske vrijednosti te raznolikosti.
Upravo ovakva priča stigla je u “Lolinu” redakciju.
“1993 smo porodično otišli u Njemačku zbog ratnog stanja, ali i liječenja sestre koja je rođena sa teškom srčanom anomalijom. Otišli smo u kasno ljeto pred moj polazak u prvi razred. Prvi dan škole nisam znala “beknuti” na njemačkom. U kući se govorio naš jezik, tata je radio po čitav dan, mama je bila posvećena bolesnoj sestri, a ja sam dane provodila pred TV-om. Živjeli smo u takvom kvartu gdje se dijete od sedam godina nije moglo pustiti “samo ispred zgrade”, a sestrine terapije i liječenje nam i nisu dozvoljavale čest boravak vani. Takvom brzinom sam naučila
njemački da je učiteljica već na polugodištu, nakon četiri mjeseca, pitala roditelje da me prebace u redovnu mjesnu školu. Poenta – zahvaljujući cjelodnevnom gledanju crtića, ja sam naučila strani jezik, tim jezikom sam se služila u školi. I dan danas brojim i razmišljam na njemačkom, predajem njemački”, kazala nam je jedan od čitateljki.
S druge strane, Vesna Slapšak iz Kranja “Loli” se povjerila da njena djeca imaju ograničeno vrijeme za gledanje TV-a. Crtani film pogledaju pred spavanje.
“I kada je ružno vrijeme ne gledamo crtani cijeli dan. Tu su druge aktivnosti: lego kocke, crtanje, čovječe ne ljuti se, spremanje sobe ili skakanje po lokvama u gumenim čizmama”, ispričala je Vesna.
Istražujući ovu priču naišle smo na raznolike odogovore mama, od toga da djeca uopšte nisu zainteresovana za crtiće do situacije “uvijek je uključeno radi muzike, a dijete se igra igračkama”.
Svjetlana Mamić, pedagoginja u banjalučkom Centru za predškolsko vaspitanje, ističe da djeca prirodno imaju potrebu za fantazijom, koja čini temelj njihovog razvoja. Nekada su tu potrebu zadovoljavali pričanje bajki i simbolične igre, a danas crtani filmovi. Kao i svaki medij, i animirani film može da se oskoristi na različite načine.
“Nažalost, danas u ponudi imamo više crtića prepunih nasilja i negativnih poruka, a pred roditeljima je težak zadatak kako da odaberu sadržaj. Ne smijemo zanemariti nijedan segment djetetovog života pa tako ne smijemo ni crtani film da koristimo za “smirivanje” djeteta. Sjedenjem ispred TV-a djeca smanjuju kretanje, a u najgorem slučaju, loš crtani film loše utiče na njegovo vaspitanje. Da bi minimalizovali negativne uticaje, rositelji moraju da biraju crtiće i da slušaju djetetove komentare tokom gledanja”, ističe Mamić.
Preporučuje da se nakon odlgedanog crtanog filma s djetetom porazgovara kako bi se stekao utisak o njegovom razumijevanju sadržaja. Samo tako možemo da spriječimo negativne uticaje.
Svakako, mjera mora da postoji. Cjelodnevno gledanje crtića nije dobro pa bi ga trebalo oganičiti. Televizor ne bi trebalo da bude u dječijoj sobi. Ako je već uključen, onda bi trebalo da kontrolišemo sadržaj.
Ali, uvijek imajte na umu svoje djetinjstvo i sve što ste proživjeli u parku sa vršnjacima pa izvodite dijete u prirodu. Neka više vremena provodi sa drugom djecom. Aktivirajte i njegove vršnjake i njihove roditelje pa ih motivišite da se igraju vani.
Osmislite djetetovo slobodno vrijeme sa što bogatijim sadržajem. Nećete uvijek imati ni snage ni ideja, ali radije tada pronađite manje zahtjevne igre, nego da mu uključite televizor.
Opravdanja “kada ne znam šta ću i kuda ću i na koju ću stranu prije”, s početka ove priče, i nisu neka opravdanja.
