Pitate se: “Šta je to sada breatharianism?”
Kada čujete breatharianism vjerovatno ćete sumnjičavo pogledati i upitati se: “Kakva je sad ovo novotarija?” ili “O, ne, je li ovo novi gluten?” Ali, ako ovo prevedemo kao post, odmah ćete imati prilično jasnu predstavu u svojoj glavi. Naravno, post je nešto poznato i blisko, nešto s čim ste vjerovatno odrasli i dobro se upoznali. To nije nešto što je izmišljeno juče, baš kao ni ovaj njegov poseban oblik s kojim želimo da vas upoznamo, a čiji korijeni leže u hinduizmu i vjerovanju da ljudi mogu održavati život samo zahvaljujući prani, to jest svjetlosti ili životnoj energiji.
U ona pradavna, biblijska vremena post je bio uobičajena stvar, a istrajavao je kroz vijekove kao dio monaške svakodnevice. Još prije Hrista različite religiozne zajednice imale su svoje posebne načine ishrane i periode pročišćavanja, što je u današnjem obliku najupečatljivije kod muslimana koji poste tokom mjeseca Ramazana i pravoslavnih hrišćana koji se odriču hrane u periodu prije Božića i Uskrsa.
Nešto poput trećeg koraka na putu ishrane koji vodi od vegetarijanstva izbacivanjem mesa, preko veganstva odustajanjem od svih namirnica životinjskog porijekla do izbacivanja hrane za koju bi vam trebali nož i viljuška.
Sada nam je, nevezan za religiju, na velika vrata došao breatharianism. Ipak, vrijeme mijenja stvari oko sebe i traži prilagođavanje pa tako i breatharianism nije samo novi način posta već jedan pravi društveni pokret. On okuplja različite društvene struje i dobija popularnost u isto vrijeme u koje tradicionalni medicinski pristupi čovjeku i zdravlju mijenjaju svoj oblik, a ljekari pokušavaju da pronađu nove načine da se izbore sa najvećim zdravstvenim problemima.
Pa šta bi onda bio breatharianism? Najprostije rečeno, to bi bio novi način života koji znači nekonzumiranje čvrste hrane i preživljavanje skoro na samom vazduhu, ponekad čak i bez vode. Kad razmislite, to je nešto poput trećeg koraka na putu ishrane koji vodi od vegetarijanstva izbacivanjem mesa, preko veganstva odustajanjem od svih namirnica životinjskog porijekla do izbacivanja hrane za koju bi vam trebali nož i viljuška.
A može li se živjeti od vazduha i kako to sve izgleda, otkrićete u sljedećoj priči, koju je podijelila instruktorka joge i strastvena breatharianka Emili Mekbrni:
-Bila sam breatharian veći dio prošle godine. To nije nešto što sam planirala, o čemu sam ikada prije razmišljala, već nešto što mi se prosto desilo. Zapravo, s obzirom na moju ljubav prema hrani, da mi je samo koju godinu ranije neko rekao da ću se ovoliko promijeniti, ne bih mu vjerovala. Mislim, ja hranu i dalje volim, ali način na koji je posmatram sasvim je drugačiji. Bio je to put kojim sam išla prirodno i postepeno, u ritmu sa svojim organizmom i treninzima. Što sam više meditirala i praktikovala asanu, to jest jogu i što sam više bila u skladu s onim što moje tijelo treba, to sam bila bliža novom načinu ishrane i života.
Držanjem i po četiri časa joge dnevno, otkrila sam da imam problem s varenjem pa sam se prebacila na zelene smutije za jutro (kelj, spanać, konoplja i đumbir) i smeđe smutije poslijepodne (banana, kakao, datule i puter od badema) kako bih probala zadržati energiju, istovremeno eliminišući iritantne stomačne smetanje. Takođe sam bila u toku sa Kundalin Akvarin Sadana joga praksom, koja je počinjala svako jutro u četiri sata, što znači da bi moje dvoipočasovno vježbanje bilo završeno prije izlaska sunca, nakon čega bi slijedio prvi čas. Uzimanje smutija tempirala sam između treninga i, prije nego bih se okrenula, bilo bi vrijeme za spavanje, a ni traga čvrstoj hrani.
Što sam više bila u skladu s onim što moje tijelo treba, to sam bila bliža novom načinu ishrane i života. Moj ljekar je bio iznenađen time što ne gubim na težini. Ja nisam, jer mršavljanje i nije bilo moj cilj. Moj cilj je bila kontrola.
I znate šta? Ne da nisam bila gladna već mi je prijalo. Možda i zanimljivije ni voda više nije igrala veliku ulogu. Tako bi mi se desilo da nekim danima primijetim da nisam uopšte uzela ni vodu ni smuti. U tom periodu sam izgubila desetak kilograma, koji su zaista bili višak nakon dvije bebe. Mršavljenje, koje je zapravo bilo smo povratak na moju staru kilažu, prestalo je tačno kada je i trebalo. Od tada sam na istom, svoj na svom, u svojoj koži. Ipak, sve ovo ne znači da sam se potpuno odrekla klasičnih obroka. Kada bi se mom tijelu jela čvrsta hrana, jela bih. Ali ono što se desilo je da svaki put čeznem za svježim vegetarijanskim ili možda indijskim obrokom – obrokom koji donosi raznolikost začina i mnoštvo povrća. Tokom napornijih dana, sa više vježbe i težih treninga, jela bih jedan ili dva obroka dnevno.
Moj ljekar je bio iznenađen time što ne gubim na težini. Ja nisam, jer mršavljanje i nije bilo moj cilj. Moj cilj je bila kontrola. Kroz sve ovo sam postala toliko skladna sa potrebama svog tijela da mogu da se probudim i uočim koji vitamini su mi potrebni, na primjer magnezijum. Na osnovu toga mogu da znam da li mi treba više narandžaste hrane ili zeleniša.
Ljudi stiču pogrešnu sliku o ovom načinu života kao nezdravom, a zapravo, mi smo programirani da jedemo tri obroka dnevno, jer je to bila neka poslijeratna konvencija. Industrijsko doba funkcionisalo je tako da muškarac ide na posao, a žena priprema obroke kući. Ali vremenom, obroci su postali sve obrađeniji, konzervirani, puni prezervativa kako bi trajali duže, hranljiva vrijednost je počela da isparava i tada je nastupila kriza obijesti i nastavila da se razvija sve više.
Daleko od toga da sugerišem da svi treba da pređu na breatharianism, ali post od dan ili dva danas je preporuka većine ljekara u cilju snižavanja holesterola. A i pored toga, zaista bi bilo vrijeme da pokrenemo debatu o načinu na koji se hranimo i tretiramo svoje tijelo.
Meni lično, post je došao sam po sebi, prirodno i organski, skoro bez razmišljanja i samo sam u jednom trenutku shvatila: “Hej – pa ja postim!” Zato, ukoliko se osjećate da biste preskočili obrok, učinite to. Ipak, prvo provjerite sa svojim tijelom i umom – da li je taj osjećaj tu zbog vašeg ega ili možda kao poziv u pomoć ili vam, ipak, vaše tijelo govori da je vrijeme da dan ili dva preskočite čvrstu hranu
Još jedna zanimljivost i još jedna potvrda dobrobiti breatharianisma. Čikaški jogi devarši Stiv Hartman nedavno je pisao na svom blogu o pola godine života sa jednim danom posta sedmično. To nije nešto što mu je tek tako palo na pamet. Naprotiv, doktor je bio taj koji mu je rekao da je jedini način da spusti nasljedno visok nivo holesterola da posti samo na vodi. Post jednom mjesečno bi, po ljekarskom mišljenju, spustio holesterol za 20% do 40%, a jednom sedmično 60% do 90%.
Nakon što se obavezao na takav način ishrane tokom jedne godine, primijetio je zanimljive stvari. Iznenada je imao toliko vremena utorkom uveče, svojim danom posta. Toliko vremena obično provedemo spremajući hranu, a on je sada to vrijeme “ukrao” iz kuhinje. Post je učinio i to da jede zdravije tokom sedmice. Koža mu se proljepšala, pročistila. Obroci su postali manji tokom dana kojima nije postio i shvatio je da mu tijelo funkcioniše najbolje uz dva obroka dnevno. Rezultati holesterola mu stižu sljedeći mjesec.
Post jednom mjesečno bi, po ljekarskom mišljenju, spustio holesterol za 20% do 40%, a jednom sedmično 60% do 90%.
Kada je o meni riječ, ovaj način ishrane mi je olakšao meditaciju. Mogla sam sjediti jako dugo sa tako malo misli koje lebde umom. Šećer sam izbacila prije godinu dana, tako da u meni ne postoji nikakva žudnja za slatkšima. Bore su mi doslovno nestale. Postala sam osjetljivija na vodu i moje je tijelo samo primijetilo da radi bolje kada uzima alkalnu vodu pH vrijednosti 9. A kao i Stiv, nisam pravila prekide ni odstupanja u svom postu i moja koža je postala čista. Sada znam da moje tijelo najbolje radi sa jutranjim i poslijepodnevnim smutijem i jednim obrokom dnevno. Pobrinem se da sve neophodne hranljive sastojke dobijam iz smutija i gotovo nikad nisam gladna. A onda, kada jesam, pojedem nešto od čvrste hrane. Prilično jednostavno.
*U našem jeziku ne postoji adekvatna riječ kojom bismo preveli ovaj pojam. Ukoliko bismo probali da obuhvatimo njen smisao, mogli bismo ovu praksu nazvati vazduhizmom – življenjem od vazduha.